HERCEGOVAČKO selo Vojnići nadomak Ljubuškog istinski je Mercedesdorf. U selu ima stotinjak domaćinstava, ali više od tog broja je vozila marke Mercedes. Ekipi agencije Anadolija stanovnici Vojnića su o svojim ljubimcima na četiri kotača pričali strastveno kao o stvarima koje posjeduju dušu.
“Što Švabo napravi, to se ne kvari”
U Mercedesdorfu vrijedi parola da “ono što Švabo napravi, to se ne kvari”, pa su tako putnički automobili, kombiji, kamioni i sva ostala vozila u selu Mercedesova. Ima ih svih boja i tipova, pa se nameće pitanje postoji li u Njemačkoj mjesto s ovoliko Mercedes vozila.
Među Mercedesima u Vojniću dominiraju “Genšer” i “okac”, a kako je započeta tradicija koju ne namjeravaju prekinuti, ekipi agencije Anadolija ispričao je Ivan Džajić, ponosni vlasnik četiri Mercedesa raznih tipova.
“Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka stanovnici Vojnića počeli su ići u Njemačku da rade. Bilo je novaca, a i poljoprivreda je dobro išla. Kad su se vraćali iz Njemačke dovozili su Mercedese. Kupovala su se ti auti jer su se pokazali kvalitetnima. Rijetko se kvare, i iako je prije bilo teže doći do dijelova, danas to nije problem. I danas, ko ima novca, najradije kupuje Mercedes”, kazao je Džajić.
Svoj Mercedes kupio je 1983. u Ljubljani, i to novog. Kaže da i danas “pali i ide”. Kako je vrijeme odmicalo, sve je više stario i propadao, ali se još uvijek drži.
“Ima popravaka, to je normalno, ali ne toliko kao kod drugih auta. On te uvijek upozori unaprijed šta mu treba i šta mu fali. Ovdje je izreka u ljudima ‘Švabo što napravi, to je kvalitetno’. Naši ljudi su bili u Njemačkoj i vidjeli kako se radi. Stroga disciplina svugdje, a da ne govorim u jednom Mercedesu“, kazao je Džajić.
Svog Mercedesa platio je 50.000 tadašnjih njemačkih maraka. Kaže da je za taj novac 1983. mogao kupiti kuću u Ljubuškom, ali radije se odlučio za Mercedes.
Radije Mercedes nego kuća
“Tada me je susjed Blaž Džajić pitao: ‘Zar nije bolje uzeti kuću u Ljubuškom?’. Za te novce, čak i jeftinije, mogao sam je uzeti. A ja sam mu na to odgovorio da mi treba ‘kuća putujuća’, jer kuću već imam”, kazao je Džajić kroz smijeh.
Danas je u selu više auti nego kuća. Džajić posjeduje dva osobna automobila i dva teretna – kombi i kamion. Naravno, sve Mercedese.
“Kad bih mijenjao auto, ne bih se odlučio ni za šta drugo osim Mercedesa. Volio bih polovnog Mercedesa više nego novi drugi auto, što god da mi izaberete, BMW-a, Passata, Golfa… Kad sjednete iz Golfa u Mercedes 250 osjećate se udobnije. U Golfu nije komotno, trese, skučeno sve, ništa nije raskošno. Kad sjednete iz ovog Mercedesa u jednog okaša (okca) ili C klasu, opet je razlika. ‘Ko nije probao, ne može znati. Ja kad sjednem u okaša, taj auto za mene k'o lađa plovi”, objasnio je Džajić.
Nekada se u Vojnićima dobro živjelo. Poljoprivreda je bila izvor solidne zarade. Danas mnogi jedva sastavljaju kraj s krajem. Novi Mercedesi se više ne kupuju kao prije, a neka domaćinstva nemaju dovoljno novaca čak ni da registruju svoje stare.
“Djeca prije nisu ni u školu išla jer su bile bolje zarade ovdje od poljoprivrede. Danas je to prošlost, a sad još ako naše robe ne budu išle u Hrvatsku, onda nemamo što nego potpisati kapitulaciju, kaput preko ramena i opet na Zapad. A ako zaradimo dovoljno novca, opet ćemo se vraćati s Mercedesima”, šaljivo je poručio Džajić.
“Žena može biti sa sela, ali auto mora biti iz Njemačke”
Kažu da u Bosni i Hercegovini žena može biti sa sela, ali auto mora biti iz Njemačke. U to se ekipa agencije Anadolija uvjerila u Mercedesdorfu, čiji stanovnici o svojim automobilima pričaju kao o najvažnijim stvarima u životu. Posvećuju im veliku pažnju, jer ih oni podsjećaju na vremena kada se živjelo bolje. Danas žive u nadi da će kriza brzo proći i da će ponovo moći kupovati novije i bolje Mercedese.
Anadolija, 16.02.2013
)