Salih Burek: Nepravdu koju mi je Udba ucinila necu nikad zaboraviti

burek

Ako postoji Bošnjak u cijem se životu sabralo stoljece burne bosanske, ali i bošnjacke historije, onda je to sigurno prof. dr. Salih Burek iz Tuzle.

Živi mirno, sklonjen u pozne devedesete, narušenog zdravlja, ali još oštrog uma i svježeg pamcenja, u sebi duboko pomiren s maksimom da sve što je živio i proživio je „Božije odredenje i licno iskušenje“.

Ime Bošnjacima

Partizan, skojevac, priznati intelektualac, privrednik i univerzitetski profesor, predavac na nekoliko univerziteta u tadašnjoj Jugoslaviji, autor brojnih knjiga i publikacija iz ekonomije, a onda, preko noci, osudenik i robijaš, od nekadašnje zloglasne Udbe prepoznat kao „državni neprijatelj“.

Na popisu 1991. bio je medu prvima koji se izjasnio kao Bošnjak, jer je mnogo ranije poceo zagovarati vracanje historijskog imena Bošnjacima, piše Avaz.

– Rijetki su tada bili ljudi koji su promišljali na taj nacin. I oni bošnjacki intelektualci u to vrijeme, koji su slutili šta nam se sprema, nisu imali hrabrosti da, napokon, javno ustanu i kažu da jesu muslimani po vjeri, ali da su Bošnjaci po naciji. Intenzivno sam se u to vrijeme družio s rahmetli Adil-begom Zulfikarpašicem i s njim sam skupa bio osnivac Muslimanske bošnjacke organizacije (MBO). Sve je to historija u kojoj sam svjesno i odvažno ucestvovao – prica Burek.

Uglavnom dane provodi u kuci, više leži nego što sjedi. Bez pratnje teško da se odluci negdje krenuti. Samo za veliki hatar, kaže, izade iz kuce. Ne komunicira više ni s knjigom, a u godinama kad se zbraja životni ucinak primjecuje – „i prijatelji vas nekako zaboravljaju“.

– Pa ja, jednostavno, živim ovo vrijeme. Stalno se pitam šta je to s našim bosanskim covjekom pa je s takvom lakocom prihvatio neka ponašanja u kojima se zanemaruju cak i najuži clanovi porodice, a kamoli prijatelji. Mi, Bošnjaci, dugo smo cuvali naše adete po kojima su se poštovale komšije, cak i prijatelji svojih prijatelja, a kamoli familija. Danas, gledam, sve se to nekako urušilo. Tužan sam zbog toga – prica nam.

Džema nije znao

Burek se ne žali na život kojim trenutno živi, ali se u razgovoru stalno vraca na onaj period svog života u kome mu je pricinjena najveca nepravda koju jedan covjek može doživjeti. Kao „neprijatelj sistema“ uhapšen je i osuden na šest godina teške robije. Svako izgovaranje rijeci Udba njegovom licu promijeni boju, a glas mu, iako staracki tih, odjednom postaje snažniji i dublji.

– Moje i hapšenje mojih prijatelja 1975., izmedu ostalog, imalo je za cilj rušenje muslimanskih uglednika, posebno Pašage Mandžica, koji je bio nesporni autoritet Tuzle. Možete li zamisliti kad jednog doktora ekonomije godinama posvecenog projektima razvoja, kakav sam ja bio, strpate u zatvor i svaki dan ga punih šest godina tjerate u livnicu da radi najteže fizicke poslove. Mislim da je tada, cak, zakržljao i moj bosanski jezik pa nisam imao s kim ni da razgovaram. Kad sam izašao iz zatvora, dvije godine me niko nije htio primiti na posao. Teže od toga je bilo što su me ljudi, pa i nekadašnji najbolji prijatelji, izbjegavali u širokom luku. Koliko je bilo teško meni, još teže je bilo mojoj hanumi, koja je nakon Drugog svjetskog rata bila jedna od rijetkih stomatologa u zemlji. Sve nepravde na koje sam u životu nailazio sam zaboravio, ali onu koju mi je Udba ucinila necu nikad – kaže Burek.

U prici napominje kako bi volio da zabilježimo nešto što ranije nikad nije ispricao. Nepuni mjesec prije hapšenja te 1975., kaže, dobio je cestitku za Novu godinu od Džemala Džeme Bijedica, koji je u to vrijeme bio na poziciji predsjednika Saveznog izvršnog vijeca bivše Jugoslavije. Bio je s njim prijatelj desetak godina ranije, cesto su razgovarali i njihovi susreti su uvijek, kaže, bili prijateljski i srdacni.

– Džema nije znao šta se sprema meni i ostalima. Kasnije se pokazalo da je to bio pocetak obracuna s mislecim muslimanima u zemlji. Dvije godine poslije našeg hapšenja poginuo je Džema, pogledajte kako je završio Avdo Humo, Pašaga Mandžic, kasnije Hamdija Pozderac… – dodaje.

Glasno razmišljajuci o vremenu koje trenutno žive gradani BiH, Burek kaže da mu je teško kad vidi da bosanska mladost na ulicama traži svoja prava, ali ne krije da mu je drago da djeca imaju svoj stav, premda je protivnik rušenja i nasilja. Žao mu je velikih privrednih sistema Tuzle, za koje kaže da su ih „opljackali i razorili udbaši“.

Udbaši su još živi

– Udba kao organizacija možda više ne postoji jer nema ko da je finansira, ali udbaši su još živi. Zakopajte dublje u biografije pojedinih ljudi koji su se dokopali bosanskih dobara pa cete vidjeti da su ili oni ili njihovi roditelji bili saradnici Udbe. Žilavi su to ljudi, ocima kad se pogledaju, znaju šta treba da urade za „svoju stvar“ – kaže naš sagovornik.

Bilo je to vrijeme pocetka rušenja BiH, koje još traje

– Te davne 1975. došli su u rani sabah i odveli me. Niko ne zna kako je to kad Udba krene da ti skida glavu. Na sudenju, doveli su Pašagu Mandžica da svjedoci protiv mene. Gledao me je i pricao istinu. Nije pristao na njihova podmetanja. I precrko je neposredno nakon toga, ali im je pokazao da ima karakter i da je gospodin… Bilo je to vrijeme pocetka rušenja BiH, koje još traje – govori nam profesor.

Dug prema Pašagi Mandžicu

– Ako je ikome iz onoga vremena Tuzla ostala dužna, to je Pašagi Mandžicu. U njegovo vrijeme Tuzla je doživjela vrhunac razvoja. To je bio covjek koji je živio i umro za Tuzlu. Ne mogu prihvatiti da današnje generacije, kad vec nisu htjele one u komunistickom sistemu, nece da odaju pijetet Pašagi kakav on zaslužuje – istice Burek.

(Bportal.ba)

2110 Posjeta 1 Posjeta danas