Snažne eksplozije, zvuci granata, tramvaji gore na Skenderiji, panika… Olimpijski grad Sarajevo pred očima cijelog svijeta, ispostavit će se, ulazi u najdužu opsadu u novijoj historiji. Tog 2. maja 1992. godine vodila se, ustvrdit će mnogi, najvažnija bitka za opstanak BiH. I dobijena je.
Agresor je tog dana sa okolnih brda napao grad i njegove stanovnike koje je u narednih 1.460 dana držao u obruču, bez vode, struje i hrane, na nišanu i konstantnom strahu.
Presudne bitke vodile su se tog dana između 10 i 15 sati, zapaljena je zgrada Pošte. Sarajevo je ostalo odsječeno od ostatka svijeta, telefonske veze u većem dijelu grada više nisu radile. Bio je to rat. Rat protiv nedužnih građana glavnog grada nezavisne države BiH.
Ratni pomoćnik komandanta Teritorijalne odbrane Zaim Backović u razgovoru za Klix.ba kaže da će 2. maj kad-tad morati biti jasno obilježavan i opće prihvaćen kao dan kada je Bosna opstala.
“Možete li zamisliti šta bi to značilo da je neka strana sila ušla u zgradu Predsjedništva i postavila nekoga, recimo poput Fikreta Abdića za predsjednika? Možete samo zamisliti šta bi se desilo sa Bosnom i Hercegovinom. Bitka koju smo dobili tog dana je nešto što je neoborivi dokaz patriotizma i želje ljudi da opstanu ovdje i očuvaju svoju zemlju”, kaže Backović.
Napad na Sarajevo i institucije Republike BiH su tog dana predvodili pukovnik JNA Milan Šuput i major Marko Labudović. Agresorske snage su zaustavljene na nekoliko lokacija, na potezu od tadašnjeg Doma JNA pa do zgrade Elektroprivrede BiH te na padinskim dijelovima grada.
“Činjenica je da je to dan kada je u jutarnjim satima, tada još uvijek JNA, osula paljbu po gradu i da su vojni, industrijski i drugi objekti bili napadnuti, rušeni te je izvršena diverzija u Pošti. Oni su zaista krenuli s namjerom da izvrše napad na Predsjedništvo, odnosno da se spoje sa komandom Druge vojne oblasti. Zaustavljeni su. Smatram i tvrdim da je to najznačajniji dan u odbrani Sarajeva. Kasnije je bilo sve lakše, iz prostog razloga što je tada formirana i Teritorijalna odbrana, Armija BiH, jer tih prvih dana u maju bilo je puno borbenih grupa, ali nisu bile formirane još uvijek jedinice. Zbog toga tvrdim da je to najznačajni dan u odbrani grada, a posredno i BiH”, kazao je za Klix.ba penzionisani general Armije RBiH Jovan Divjak.
Teško je sažeti sve ono što se dešavalo tog drugog maja. Jedan od značajnihih detalja je i taj da su u noći sa 2. na 3. maj agresorski specijalci kojima je komandovao pukovnik Milan Šuput držali 50 građana Sarajeva kao taoce u zgradi kod Narodnog pozorišta. Njih su 3. maja oslobodili branitelji grada predvođeni Dževadom Topićem Topom i Zoranom Čegarom.
Među ključnim događajima tog dana je svakako i zarobljavanje prvog čovjeka u državi. Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović 2. maja se vraćao sa pregovora u Lisabonu i po slijetanju na Aerodrom Sarajevo njega i delegaciju koja ga je pratila zarobili su pripadnici JNA.
U Izetbegovićevoj pratnji su bili tadašnji potpredsjednik Vlade RBiH i aktuelni ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija, Izetbegovićeva kćerka Sabina Berberović i tjelohranitelj Nurudin Imamović. Delegacija RBiH je odvedena u Lukavicu. Kao što je poznato Izetbegović je tada posredstvom nepoznate žene, koja je slučajno nazvala sarajevski aerodrom, stupio u kontakt sa Radiotelevizijom Sarajevo nakon čega je uživo prikazan razgovor između predsjednika, Stjepana Kljića i Ejupa Ganića. Izetbegović je dao instrukcije Ganiću i generalu Armije RBiH Stjepanu Šiberu. Dogovorena je razmjena Izetbegovića i ostatka delegacije za generala JNA Milutina Kukanjca i vojnike JNA iz Kasarne Bistrik u Dobrovoljačkoj ulici 3. maja.
U Dobrovoljačkoj, sadašnjoj ulici Hamdije Kreševljakovića, tog 3. maja poginulo je šest osoba. Iako sve ove godine vlasti Srbije i bh. entiteta RS pokušavaju kao istinu nametnuti to da je u Dobrovoljačkoj ulici poginulo mnogo više vojnika JNA. Sam Kukanjac je izjavio da je poginulo šest osoba: vojnik Zdravko Tomović iz Han Pijeska, tri pukovnika Miro Šokić, dr. Budimir Radulović i Boško Mihajlović Boško, i jedan potpukovnik Boško Jovanić te i jedna žena, civil, Nurmela Šuko, inače iz Zagreba.
Tužiteljstvo BiH je prije dvije godine donijelo odluku o obustavi istrage protiv Ejupa Ganića, Jovana Divjaka, Hasana Efendića, Zaima Backovića, Jusufa Pušine, Emina Švrakića, Dragana Vikića, Fikreta Muslimovića, Dževada Topića, Jovice Bećirovića, Rešada Jusupovića, Jusufa Kecmana, Damira Dolana i Ibrahim Hodžića u slučaju Dobrovoljačka. Haški tribunal ranije je ocijenio da je kolona neprijateljskih vojnika koja se kretala kroz Sarajevo bila ”legitimna vojna meta”.
“Međutim, postoje difuzne potjernice država članica Interpola koje su prihvatili ili nisu potjernicu Srbije. U tome je problem, a kod nas je to riješeno. Difuzne potjernice su te koje i mene dovedu u situaciju da sam prošle godine dva puta provjeravan po sat vremena u Barceloni zbog tog slučaja”, kaže Divjak.
Na naše pitanje da li smatra da će ikada svi moći prihvati jednu istinu o onome što se dešavalo u Dobrovoljačkoj. Divjak kaže da sumnja da će se to dogoditi u skorije vrijeme.
“Vidite, sada obilježavamo sto godina od atentata na Franza Ferdinanda i početka Prvog svjetskog rata pa su različiti nastupi i različita razmišljanja o tome. Tako je i sa bilo kojim slučajem, pa i sa Dobrovoljačkom, jer učesnici u tom događaju ne priznaju svoju grešku. Podsjećam da je Dragan Čavić priznao da se desio genocid u Srebrenici, pa je izgubio vlast, a sa naše strane još uvijek nema jasnog stava da se izvinimo, ako to treba, za ono što se dešavalo u Sarajevu, u dolini Neretve ili drugim mjestima gdje se desio zločin. Problem na ovim prostorima je to što se i u školama uči da su nam svi drugi krivi, samo mi nismo ništa krivi”, ističe Divjak.
Backović kaže da je i sada, kao i ranije, stava da svi koji su počinili zločin moraju odgovarati, ali da se ne može na silu u nečemu tražiti zločin.
“Kada vi u nečemu što se zove braniti se ili odbraniti se, imate vojnu akciju, ona je apsolutno legalna i legitimna. Ne može se Dobrovoljačka posmatratati izolovano, a ne posmatrati situaciju općeg napada na Sarajevo, ne posmatrati ulazak vojske, tenkova, transportera, granatiranja, paljenja… Treći maj je samo dio onoga što se dešavalo i prije drugog maja”, kaže Backović.
Snage SR Jugoslavije, odnosno bivše JNA su se 10. maja zvanično povukle iz BiH, mada je opće poznata činjenica da su, stavljajući se u službu agresora, ostali u BiH do Daytona 1995. godine.