Vraćamo se malo onom prvom bratu.U kratkim crtama:advokat,hedonista,esteta,voajer.Dijete iz miješanog braka.Ako je čovjek principjelan,ako je,dakle,glup,to mu je mana.ali ako je kojim slučajem neprincipijelan,ako je,dakle,pametan,to mu je onda prednost.Treba samo pravilno procijeniti šta je važnije u životu:držati se skrupula i normi,kako misle glupi.ili što ljepše i lagodnije proživjeti svoj vijek,uprkos svim skrupulama i normama,kako misle pametni.Ovaj brat bio je iz reda pametnihh.Kad su njegov grad zahvatile žestoke ulične borbe između Bošnjaka i hrvata,između dojučerašnjih prirodnih saveznika,njegova najveća dilema nije bila za koga se opredijeliti,jer je to dilema glupog,nego kako se opredijeliti,a da mu to ne nanese štetu.
Biti pametan u takvoj situaciji izgleda ovako:na ulazna vrata staviti natpis sa očevim imenom i prezimenom.s druge strane natpisa,na njegovom naličju,majčino je ime i prezime.U hodniku,na onom zidu koji gleda pravo na vrata,postaviti veliku uokvirenu sliku Alije Izetbegovića.S druge strane,s naličja,je portret franje Tuđmana.
I onda bezbrižno čekati razvoj događaja.
Stan je,rekosmo,na samoj liniji razdvajanja.Ulicom jednog dana patroliraju Bošnjaci,drugog Hrvati.Oni prvi,istina,ne odvode u logore,ali to nije dovoljan razlog da se pametan čovjek opredijeli.Pametan se i razlikuje od glupog po tome što ne dozvoljava srcu da vrši izbor,nego što uvijek i u svemu traži interes.kad mu dođu na vrata,sve je spremno:kad vide ono prezime,a pogotovo kad vide onu sliku,povuku se uz izvinjenje.
Ali onda uslijedi silovit kontraudar onih drugih.Šta onda?Ništa,potrebno je samo okrenuti natpis na vratima i sliku na zidu.Kad to vide novi vlasnici ulice,s rešpektom se povuku.Ovaj je naš,čuje se dok odlaze niz hodnik.
On,više sretan nego zadovoljan,sjeda na pod,pripaljuje cigaretu i pokušava rekonstruirati staru pjesmu Adolfa Topića:“Za koji život treba da se rodim,za koji sudnji dan treba da živim,i kojem Bogu treba da se molim,pred čiji oltar trebam da kleknem jaaaaaaa…?“
ALI KO SE IGRA S PRIVIDOM PO ŽERAVICI HODA:Kad čovjek ne znaa na koju stranu da se opredijeli,onda mu slučaj i privid sami ponude izbor.Kleknuće naš junak vrlo brzo,i to ne pred oltar,nego pravo na sedžadu.Ponekad je bolje biti sretan nego pametan;samo nas sreća može spasiti od gluposti koju smisli naša pamet.
Tako je to trajalo sedmicama i tjednima,sve dok jednog dana patrola nije ranije stigla.Na zidu je bila slika pravog predsjednika,ali je ostao pogrešan natpis na vratima.Takve greške se ne praštaju.Bilo ih je pet,počeli su da ga tuku kundacima.Prednost pametnog nad glupim je što,čak i onda kad mu sreća okrene leđa,zna šta treba raditi.Zapljusnut udarcima,uspio je da se dočepa balkona,skoči sa drugog sprata i pravo na lijevu obalu,sve do svojih.Ali ovaj put stvarno samo njegovih.Kad se poslije duga trka zaklonio iza jedne kuće koja je pouzdano bila njegova,to jest njihova,naslonio se na vreli hercegovački kamen,kako kamen može biti vreo samo u julu,kad je posrijedi vrijeme,i samo u Mostaru,kad je posrijedi prostor,i,više zadovoljan nego sretan,sjetio se mudrih riječi starijeg brata.Dok su telefoni još radili,Braca ga zovnuo iz Norveške i rekao da se ne igra glavom,jer ko sjedi na dvije stolice na kraju ostane bez ijedne.To bi moglo biti odlično naravoučenije,dobar savjet,što bi rekli ovi kod kojih je sad,dobar naputak,što bi rekli oni na čijoj se teritoriji,i ne znajući,nalazio do maločas.Ali njemu nije bilo ni do čega,ni do savjeta,ni do naputka,njemu je samo bilo do slobode,do mira,do njegove advokatske kancelarije,i onih curica koje će dovesti u kancelriju,i njihovog prividnog otpora kad navali na njih,i onog čudesnog trenutka,onog prelomnog trenutka kad privid popusti pred strašću,i onih ljeta u Mostaru,i onih noći u tim ljetima,i one kafane „Labirint“ u tim noćima,i terase u toj kafani,i pogleda sa terase,i onog čudesnog mosta koji je dominirao tim pogledom.Toliko.
Izvor:Sarajevo za početnike(2000.g.)