Danas smo bili u Olovu. Ako bih jednom riječju opisala ono što smo vidjeli, naprikladnije bih sve opisala rječju- tuga. U isto vrijeme kad i mi, put Olova je krenuo i kombi Crvenog Krsta. Kad smo stigli u grad, dočekala nas je tako tužna atmosfera: ljudi izbacuju vodu iz podruma, čiste potpoljene kuće i stanove, kažu da imaju vode i hrane, da mora biti bolje i zahvljaju nam se što smo ih pitali kako su.
Od Olova smo krenuli putem prema Zavidovićima. Prošli smo kroz potopljena sela Bogdanoviće, Križeviće, Solun, Kamenita. Aktivisti Udruženja „Anđeo“ su dijelili hranu za životinje ljudima koji više nemaju čime hraniti svoje ljubimce. Do sela Rječica nismo uspjeli stići jer je bilo preopasno čak i džipom preći Krivaju. Mještani kažu da je tamo situacija očajna. Kažu da su mještani sela, pred vodenom bujicom, pobjegli u šumu te da su im neophodne najosnovnije stvari.
Na povratku u Sarajevo smo vidjeli jednog dedu na putu. Stali smo da pitamo treba li mu pomoć. Kaže da čeka prijatelja koji će mu pomoći da sagradi podzid jer će mu se kuća srušiti. I poče dedo plakat’… Nama isto pune oči suza…
„Da sam imao oružja ubio bi se danas. A za sve su političari krivi! Sad bih ja u ovu svoju kuću smjestio i Lagumdžiju, i Čovića, i onog Radončića… Ma, sve skupa… Nemam ti ja sine ništa do ove kuće. A i nana je bolesna…“- kroz suze prošapta dedo.
Parkirali smo auto. Plače dedo. Suza suzu goni. Pitam ga šta možemo uraditi. Kaže on da je nana bolesna, da ima krasne sinove, snahu Poljakinju… Krene priča. U to nas ugleda nana i kaže da nema vode, al’ da je dedo iš’o u prodavnicu i kupio soka, a ona ispekla hurmašice.
I nana i dedo rekoše da nam nema ić’ dok hurmašice ne pojedemo.
I, sjedosmo mi u baštu te kuće na klizištu, negdje na putu Olovo – Zavidovići. Iznese nana sok i hurmašice, a dedo kudi vlast i reče da je Tito imao pravo.
Iz Udruženja „Anđeo“ su im ostavili vreću hrane za pse i mačke i nekoliko konzervi. Reče nam nana da im je cuko najveće blago i da smo se svi osevapili što smo mu hrane donijeli. Kobne noći, kad je sve poplavilo, kaže da je prvo otišla po cuku i jariće.
„Svi su oni sa mnom bili. Crkla bih da ono janje malo nisam mazila svu noć“- reče nana dok su joj oči sijale.
Pozdravili smo se, obećali da ćemo na ljeto doć’ na roštilj. A dedo, opet sa suzama u očima, kratko prozbori jedno tako kratko, al’ zvučno- „Hvala vam cure. I, dođite nam“.
I tako… Osta priča o jednoj nani i jednom dedi, koji žive usred ničega, koji ne znaju hoće li im se sutra kuća srušiti, a i bašta im je poplavljena. Nade, kažu, imaju. Al’ neznanim gostima ne daju put nastaviti bez soka i hurmašica.
To je Bosna koju volim
tacno.net, pise Jelena Paunovic, 18.maja 2014
