U SUSRET RAMAZANU

Ramazan tespih

Ramazan nas svake godine obraduje svojim dolaskom u tačno utvrđeno vrijeme po jednoj višoj duhovnoj zakonitosti na razini Božije volje,stvaranja,uređenja svijeta i odnosa u njemu.Kao takav,Ramazan nije samo spoljašnja manifestacija i realizacija određenih pravilnosti,propisa Pravog Puta,nego i konačan,dorečen i dovršen duhovni učinak našeg egzistiranja,promišljanja,osjećanja,doživljaja i djelovanja. Ne „čiste“ se samo ljudska tijela i duše,nego kosmos u cjelini doživljava svoje prosvjetljenje,svoje duhovno „pročišćenje“.Kada se u tom novom svjetlu,koje svaki novi Ramazan sa sobom iznova porađa,sagledaju ljudske ovozemaljske perspektive,one postaju jasnije i shvatljivije jer im je cilj saglediv na horizontu krajnje osmišljene Božije Riječi,namijenjene i upućene čovjeku za sva vremena.

U korjenu svake Riječi začeti su duhovni vidokazi za svaki čin,dijelo,pogotovu kada je u pitanju vjerski propis,jer na njegovom putu i te riječi dobivaju psihološku puninu i ispravno značenje.One počinju „isijavati“ kur* anskim tekstom onaj „sklad“,sjaj i smisao koji im je samo u tom kontekstu,u toj strukturi i kompoziciji kao takav dat i određen,pa je,dakle,kao takav onaj Vrhunac,Uzor i Uzorak,ono što uzimamo za primjer u našim potonjim svim životnim i društvenim realizacijama i nastojanjima.I što su one bliže tom idealnom obrascu,utoliko i svaka naša potonja realizacija Riječi i njihovog niza i sklada je potpunija,“svetija“ i „plemenitija“.Tako se znači kroz Riječi kojima smo naučeni,bilježi i ovaplođuje naša duhovnost i povijest.Upravo postom i drugim raznovrsnim ibadetima,mi smo na tragu izvornog promišljanja svih tokova našeg iskonskog bića i svih  vidova i tragova duhovnih vertikala i horizontala smisla našeg trajanja na ovom svijetu i u Onostranom.

Tim,dakle,specifičnim planom i programom uzroka i posljedica bistri se naš um,kojim će  prostrujati svjetlost slobodne razumnosti,razboritosti i volje,spremnosti na savjestan i odgovoran čin podrške svemu naprednom u sebi i izvan sebe.To je način i put dokazivanja i potvrđivanja čovjeka kao najsavršenije osobnosti,bez i trunke licemjerstva.Uklapajući se u „kontekst“,čovjek ujedno izražava i solidarnost sa drugima,sa jedinkama iste „vrste“,pa u zajednici doprinosi njenom jedinstvu i čvrstoći.Otklanja od nje duhovno i materijalno siromaštvo.I doprinosi njenom razvoju i afirmaciji.

S druge strane,svaki postač se educira,tijelom i duhom,mišlju,intelektom i osjećanjima.A,svoja stečena „znanja“ kao najveću dragocjenost čuva i prenosi nadolazećim pokoljenjima ummeta u stalnom procesu „sazrjevanja“.Jer,ummetu nije cilj da ide samo naprijed u budućnost ovakvu kako je mi zamišljamo,nego i da se sigurnim i provjerenim stazama duha i tradicije stalno vraća svojim izvorima,izvornim počecima,svom Božijem Poslaniku Muhammedu,a.s. i Riječi koje je on prenio.To je,ustvari,put uspona sa najvećim naponom u srcu i grudima pozitivne energije,koja nosi i daje krila iskrene vjere za let u vječnost do neposrednog Božijeg prisustva,kada će se moći gledati u Allahovo Lice sa najvećim,nesagledivim užitkom!

Izvor:Hajrudin Vrnjak-Porodica(kratke priče)2004.

892 Posjeta 2 Posjeta danas