ZLATKO TOMIČIĆ: MARIJA BIJELIH RUKU,MARIJA PLAVIH OČIJU

Marija

Ona sad leži sama i njeno tijelo je tužno ,kao da i ne

zna za ljubav;mirna,poput presječene stabljike.

Ona me ne čuje,ali zna,da joj sada govorim i da je moj

glas sam,i da je noć,i da me nitko čuti neće,nitko vidjeti

kad se u krevetu uspravljam,kada podižem ruke pred zidovima.

Marijo bijelih ruku,Marijo plavih očiju.

Vidim te u dalekom,plavom pijesku,oko tebe rastu crne

grane i za crne grane dotičem,kad te tražim tako bijelu,

Daljina je izbrisala tvoje lice i ja ti moram u glas govoriti,

da bih te vidio.Ne vidim ti usta,koja su sigurno

blijeda,ne vidim ti grudi,koje se sigurno teško podižu,ne

vidim tvoje lijepe noge,predane samoj postelji.

vidim tvoje plave oči,tvoje bijele ruke,Marijo,čije je

tijelo tužno i bez misli,skrušeno,kao pred smrt.

Ona leži u tami i sluša u romoru kiše moj glas i,možda,

u svjetlucanju stakla vidi uporno svijetlo mojih očiju.

Ona je sama,ona nije sama,ona je tužna,ona nije tužna,

ona zna,da ću ja doći,jer je ona Marija plavih očiju,Marija

bijelih ruku,jer je tužna,jer je ljubljena;

u ovoj noći lijepa,kao u svim noćima,u svim danima

koji su obasjavali plave oči,bijele ruke ove Marije,

blagoslovljene među ženama.

Izbor:Kemal Mahić 

1852 Posjeta 1 Posjeta danas