EKSKLUZIVNO POVODOM RAMAZANA – MESIHOVIĆI

dzamija VitinaKačić je sačuvao spomen te porodice na nekoliko mjesta u oba izdanja Razgovora,samo je piše,zbog pomanjkanja osjećaja za glas “h”,Mesiović,kakve slučajeve sretamo i inače u istom djelu i kod drugih riječe sa tim glasom(“Erceg”,”Ercegovina”,”Adžalići”,”Aso”,”Amet” idr.).Iz te porodice pisac navodi Zuku Mesiovića i njegovu pogibiju,izričito kazuje da je iz Ljubuškog i smješta  ga u doba “maloga oliti sinjskoga rata” (1714/18).Ubraja ga čak u “turske glavare” i “silne junake” i pjeva o njemu na dva mjesta:

Deliju ti kažem od mejdana,

po imenu Markotić Antona,

koji često u četu iđaše,

Ljubuškome rane zadavaše,

I pogubi zmaja žestokoga

po imenu Mesiović Zuku,

desno krilo cara čestitoga,

sve uzdanje grada Ljubuškoga.

Ko bijaše Mesiović Zuko?

Ono biše zmaje od dvi glave,

pogubi ga soko od Vrgorca,

svi soko Markotić Antone,

Ajme Zuko,naša disna ruko.

Na žalost,o tome Zuki,čije puno ime treba da glasi Zulfikar,a koji je,očito,bio značajan nosilac vojne ili administrativne uprave u Ljubuškom,nemamo podataka i Kačić je,zasada,jedini izvor u kojem se ta ličnost javlja.Nasuprot tome,postoje drugi izvori o porodici čiji je bio član navedeni Zuko,koji ne samo što potvrđuju Kačićev navod o Mesiovićima kao Ljubuškoj porodici nego unose izvjesno svjetlo i u prošlost te porodice.Prema tim izvorima,ljubuški Mesihovići idu u red najstarijih porodica ne samo u Ljubuškom nego i u čitavoj BiH.

Mesihovići se javljaju kao domaća porodica još krajem 16.vijeka.Naime,godine 1591.zabilježen je Mehmed Mesihović(turski pisano Mesih-oglu) u funkciji tadašnjeg zakupnika državnih prihoda(amaldara ili emina)neretljanske trgovačke skele(carinarnice) koja je bila u Gabeli.Podaci o njemu nalaze se u jednome fermanu Dubrovačkom vijeću.Odatle se vidi da je navedeni Mehmed Mesihović protivuobičajeno postupao u poslu i pravio izvjesne prestupe.Naime je navedeno,da je neretljanski(gabelski) kadija mevlana Mahmud poslao je službeni izvještaj Porti da je mehmed Mesih-oglu,zakupnik carskih mukata(emin),otvorio skele izvan carskih mukata i u svakomu selu na obali (Neretve) postavio ljude koji na lađama prodaju hranu i drugu nedozvoljenu robu,a pored toga njegov čovjek,koji važe robu,po imenu Velija,čini muslimanima razne nepravde.Na Mehmeda se tuže i stanovnici nahije Fragustine,oduzima im imetak i čini druge nepravde.

Iako je Gabela u neposrednoj blizini Ljubuškog,nipošto se ne treba isključivo shvaćati  da je navedeni Mesihović bio i stanovnik Gabele.On je bio samo zakupnik carine u Gabeli,a kuća mu je mogla biti i na drugome mjestu,najvjerovatnije u Ljubuškom,gdje se kasnije jedino i sreta ta porodica,i to sa velikim brojem članova.Takvo stanovište omogućava i okolnost što je on kao zakupnik tu službu mogao vršiti na samome mjestu lično,ali i putem svojih ljudi,opunomoćenika.

U odnosu na činjenicu da se Mesihovići sretaju ovdje još u 16.vijeku nije bez značaja sad navesti misao samoga Kačića,makar da ne predstavlja i dokazanu pojavu(jer Kačić nije bio historičar istraživač),po kojoj se Mesihovići ubrajaju ne samo u porodice domaćeg porijekla nego i u one koje koje su ovdje živjele još u doba bosanske državne samostalnosti,a poslije se,dolaskom Turaka,islamizirale.kačić,tako,Mesihoviće stavlja izravno uz bok porodica čije je slavensko porijeklo,inače,sasvim sigurno:

Di su tebi Kopčići junaci,

Ljubovići di su Ercegovci,

Sulagići i Mesiovići

Lopužići i Vazlinovići.

Postoje dvije oprečne verzije daljnjeg porijekla ljubuških Mesihovića.Jednu sadrži narodna predaja,koju sam našao zabilježenu u arhivskoj zaostavštini spomenutog Alibega Kapetanovića u Vitini,a za koju je,kako ćemo vidjeti,još početkom ovoga vijeka znao i etnograf Jefto Dedijer,a ona kazuje da su Mesihovići porijeklom iz Baba Eski u Turskoj(danas mjesto u okolini Edirne,na putu za Istanbul).Ako bi ta verzija i mogla imati kakvu osnovu,onda ona predstavlja tradiciju,koju su vitinski kapetanovići samo preuzeli od Mesihovića ili drugih Ljubušaka,jer Kapetanovići kao istaknuta i u historiji mnogo spominjana vitinska porodica žive ovdje tek od treće decenije 19.vijeka kao potomci ljubuškog kapetana Sulejmanbega,koji je,inače,po samoj porodičnoj tradiciji porijeklom iz katoličke,hrvatske porodice Cvitkovića iz okoline Imotskog.

Druga,oprečna verzija sadrži misao,kao i kod Kačića,da su Mesihovići još stara,upravo srednjovjekovna domaća porodica Mesoevići.Tu tezu iznio je Marko Vego u vezi sa Dinićevim nalazom spomena nekog Budoša Mesoevića iz Večerića(župa na desnoj obali Neretve) u god.1347. i iznio stav da se u imenu Budoša Mesoevića krije i prezime današnje porodice Mesihovića(on piše:Mesiovića) u Ljubuškom i da su ti ljubuški “Mesiovići” prešli na islam.

Uza svu pažnju prema narodnoj predaji,koja u mnogo slučajeva ima historijsku podlogu,a i prema autoritetu historičara M.Vege,zasada se nijedna od tih verzija ne može potvrditi.U tome pogledu karakterističan je stav naročito M.Vege po tome što on ne dokazuje svoju tezu(istina,on je saopćava samo kao uzgredno obavještenje),a slabi je i činjenica što krivo drži i piše po izgovoru mještana katolika(Hrvata)današnje ljubuške Mesihoviće kao Mesioviće,u kojem slučaju i nema,barem zvučne,velike razlike između ta dva oblika prezimena.Stvarno prezime Mesihović ne sadrži,međutim,sumnju u pogledu jezičke etimologije:nastalo je po ličnom muslimanskom imenu Mesih,koje je bilo u upotrebi na području Turske Carevine u 15-17.vijeku,a koje se poslije izgubilo(analogna imena Malkoč,Korkut i dr).

Bez obzira na te dvije oprečne verzije o dalekom porijeklu,Mesihovići su tradicionalna porodica u samome Ljubuškom,u kojoj ih vez Kačić i navodi.Njihove najstarije kuće,koliko se zna,bile su u džematu Gožulj,a rod bio tako brojan da je sačinjavao čitavu mahalu,koja se po njima i danas zove Mesihovina.Na tu porodicu i njenu starost sjeća i lokalitet u starom dijelu grada Mesihovića brist,koji je toponim i dan-danas u upotrebi u živom govoru.

Jedan član te porodice iz prve polovine prošloga vijeka zabilježen je u domaćoj historiografiji kao akter pokreta protiv centralne turske vlasti.To je Mula Ahmet Mesihović.Uzeo je učešća u akcijama Husein-kapetana Gradaščevića protiv turskih reforama.Naime,tadašnji ljubuški kapetan Sulejmanbeg(rodonačelnik kasnijih Kapetanovića)bio je zajedno sa Alijagom(kasnije Ali-pašom)Rizvanbegovićem i Smailagom Čengićem uz sultana i njegove reforme,i nije se odazivao Husein-kapetanovu pozivu za borbu,pa je Husein-kapetan otpremio jedan vojni odred pod vodstvom Osman-bega Manova da upokori i kazni ljubuškog kapetana.Kad su Husein-kapetanove trupe došle u Ljubuški,Mula Ahmet Mesihović dao im je i podršku i pomoć pa i lično učestvovali u borbi protiv kapetana,te,tako,u boju na Utvici(to je tzv.utvički boj,koji se i anas pamti)nedaleko od Vitine 31.maja 1832.Sulejman-kapetan bi poražen.

U novijoj prošlosti Ljubuškog poznat je Memišaga Mesihović kao ugledan ljubuški trgovac.Trgovinu je otvorio i registrirao 1899.godine;biće da je ta radnja bila u Donjem gradu,jer se za Memišagu zna i to da je bio među prvim Ljubušacima koji su poslije a-u okupacije izgradili kuće u polju.Memišaga je bio i ljubuški gradonačelnik i na toj dužnosti zatekao ga prvi svjetski rat.

Jedna grana Mesihovića odavno živi u Vitini.Tako su daleko od ljubuških Mesihovića da se ne smatraju bližim rodom,a to znači da su se davno tu nastanili,dakako dolaskom iz Ljubuškog.Danas su tu još dvije kuće te grane Mesihovića(raseli su se poglavito u Sarajevo),a još početkom 20.vijeka bilo ih je tu četiri porodice(kuće).Zanimljivo je jedno mišljenje da su vitinski Mesihovići i tamošnji Dizdarevići(danas 8 kuća) jedno pleme i da su i jedni i drugi doselili ovamo iz “Eski Babe u Anadolu kad su Turci osvojili Hercegovinu.Tako je to zabilježio na samome mjestu u Vitini Jefto Dedijer i njegovo obavještenje,očito,počiva na istome izvoru,zapravo na istoj narodnoj  predaji koju je neovisno od Dedijera znao i u rukopisu ostavio Alibeg Kapetanović,kako sam to ovdje već saopćio.

Član te,vitinske grane je i Šaćir Mesihović,sin Mahmutagin,koje je pred prvi svjetski rat nauke završio u Istanbulu;bio najprije imam i mualim u Počitelju,pa uz rat muderis u Fojnici,1917-1928.mostarski muftija i 1928-1936.član Ulema-medžlisa u Sarajevu,gdje je i umro 1959.

Na kraju valja spomenuti i to da na ovu ljubušku porodicu i njzinu starost sjeća i ime današnjeg sela Mesihovina kod Duvna.To ime ne znači da se radi o postojbini Mesihovića u tome mjestu,nego to da su tu bili čifluci te porodice,pa se naselje prozvalo po toj porodici na isti način,kako je navedeno,kao i Košarovina u Trebižatu.

Izvor:A.Bejtić-Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevu”Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga”(1977).

2634 Posjeta 1 Posjeta danas