Bajram dođe, mirišu avlije, a ja nemam s kim da bajramujem…

 

bajramsin

Evo, odbrojavamo dane. Još nekoliko njih i dolazi nam najznačajniji praznik, Bajram. Prije, toliko sam se radovala istom, ali sad… Sad mi ni on nema baš nekog velikog značaja.

 

Mislim ima, ali nije to – to.

Prisjećam se sad, dok na radiju izvode ilahiju „Bajram dođe“, nije tako davno bilo kada sam se sa žarkom željom spremala baš za taj praznik. Nekako uvijek sam se trudila da ispostim Ramazan pa da sa zaslugom dočekam Bajram.

A ono čega se najviše volim prisjetiti jest noć prije Bajrama, kada zajedno sa babom biram odjeću koju će nositi. Prvo izaberemo odijelo, pa košulju, onda najljepšu kravatu.

Pa onda ustanemo ujutru svi zajdeno. Ispratim babu na Bajram namaz, a poslije toga spremam s mamom bajramski doručak. A spremajući tako svako malo pogledavam na prozor, sa stalnim pitanjem: „A kad će babo?“ Pa dok zaokupljena nekim poslićem izgubim osjećaj za vrijeme, začuje se zvono na vratima. I tada, kao najmlađi član porodice otrčim i otvorim vrata. A na vratima babo, širi ruke i smije se onako srdačno, pa uzme svoju sultanju u ruke.

I tako poljubim ja svog babu i čestitam mu Bajram i svake godine tako je bivalo.

Međutim, vraćam se na početak priče.

Već odavno mi Bajrami nemaju smisla, baš zbog toga.

Znate, jako je teško odvići se od navika koje ste kao mali imali. Odavno već, više sam tužna nego sretna kada Bajram dođe. Jer nemam više kome birati najljepše odijelo, nemam više kome sugerisati koju kravatu da izabere. Poslije Bajram namaza više i ne pogledavam na prozor, niti očekujem da će neko pozvoniti na vrata. Jednostavno, znam da neće niko.

Znate, teško je kada nemate niti jednog muškarca kojeg ćete dočekati i čestitati mu. Teško je kada znate da se sa svojim najmilijim ne možete zagrliti, niti popričati.

Zaboli te duša kada učiš Fatihu čovjeku kojeg si do neki dan živog grlio.

Bude mi žao kada vidim koliko djeca griješe. Pa umjesto da Bajram provedu sa svojim najmilijim odlaze i uživaju sa drugim ljudima. Bajram je praznik koji se treba provesti u krugu porodice, sa ljudima koji su ti najvažniji u žvotu. Sa ljudima koji će uvijek biti tu za tebe u kakvoj god situaciji bio. Prijatelja će biti, pogotovo onih za provod.

Ali roditelja neće. Roditelji su tu kao najvrijedniji dar i njih treba čuvati.

Zato, dobro pripazi… Možda se ti ne odnosiš prema babi s nekim velikim poštovanjem… Samo neka ti ostane u mislima to, ja bih dala sve da barem još jedan Bajram dočekam s njim.

 

 

3517 Posjeta 1 Posjeta danas