Kada sam posjetio Azru da bih dobio osnovne podatke i generalije o Vladi,Azra me upitala:“Moj Kemo,kako si,znao da je Vlado poginuo na današnji dan?“Odgovorio sa :“Nisam znao,ali me je možda Bog poslao da dođem do Tebe,baš danas(26.07.2014)!
Želio sam da osvježim sjećanja i otrgnem od zaborava lik Vladimira(Vlade)Spajića,našeg nastavnika,našeg direktora,našeg izviđačkog starješinu,našeg nogometnog suca…našeg komšiju i susjeda,koji je ostavio upečatljivi trag u Ljubuškom za vrijeme svog kratkotrajnog životnog puta(1939-1977).Ma samo zamislite,Vlado nas je napustio u 38.godini života!
Vlado Spajić,je rođen u porodici svojih roditelja Stjepana(sudac za prekršaje) i Ljubice.Pored Vlade oni su nam podarili Tonku i Miru Spajić.Stanovali su na Stublu u „Nuića kući“.Tako smo postali komšije,nakon preselenja naše porodice(1962) sa Gožulja na Stuba.
Uvijek sam poštivao starije od sebe i očekivao da će mlađe osobe od mene to isto činiti u djelokrugu svoga rada i kretanja prema meni.Tako sam poštivao devet godina razlike u starosti između Vlade i mene..Tih devet godina je ona razlika koja je Vladu izbacila u „orbitu“,dok ja nisam završio fakultet.U tih devet godina Vlado se oženio,završio Pedagošku akademiju,dobio kćerku i postao direktor dvije škole u Ljubuškom!
U gimnazijskim danima,Vlado se sudbinski susreo s budućom suprugom Azrom r.Kadrić iz Čapljine.Azra je od šeste godine boravila u Domu za ratnu siročad u Vitini a zatim u Ljubuškom(sada zgrada Gimnazije).Njihova ljubav je krunisana brakom 1960.godine.Iste godine rodila se njihova kćerka Diana a sin Đino 1967.godine.
Diani sam predavao četiri godine u Gimnaziji Ljubuški.Na njenu generaciju i Dianu imam najljepše uspomene.Lik Diane me uvijek asocirao i podsjeća na Annu Magnani,junakinju filmova iz 50-60 tih godina prošlog stoljeća.
Vlado je bio odan,privržen svojim drugovima,markantan i poželjan gost u društvu.Kada je trebalo organizirati nešto,Vlado je bio među organizatorima.Kada je trebalo zaigrati,Vlado je igrao!Kada je trebalo zapjevati,Vlado je bio tu(Moja Ane broji dane,Na kantunu kuća stoji…)
Bogami,kada je trebalo popiti i pomeziti i Vlado je bio tu,naravno uz radost,pjesmu,veselje,šale i pošalice…
Vlado je bio kreativan u svakom poslu koji je obavljao.Njegova kreativnost i posvećenost je bila primjer uspješnosti u obrazovnim institucijama.
Zabilježeno je da je Vlado bio direktor Škole učenika u privredi(ŠUP).To je bila škola koja je u doba odlaska radnika na „privremeni rad“ u Njemačku dala na stotine stručnih kadrova,zanimanja i zvanja,koja su obezbjeđivala radna mjesta i visoki standard zaposlenih u Njemačkoj,Austriji,Švicarskoj,Švedskoj…
Svoje najveće uspjehe Vlado je ostvario u Osmogodišnjoj školi Ljubuški.Za vrijeme njegovog mandata Osmogodišnja škola je postala centar kulturnog života u Ljubuškom.Zajedno sa nastavnicima, učiteljima i učenicima škola je postala prepoznatljiva u obrazovnim relacijama čitave Hercegovine.Njegov najbliži suradnik je bio maestro Mirsad Ćatović sa svojim horovima,orkestrima,priredbama,akademijama,takmičenjima učenika.Poseban afinitet Vlado je imao za kazališne predstave.
Ti je njegov talent i stvaralački duh posebno došao do izražaja u obliku koreografije,dramaturgije,dikcije…U to smo se mogli uvjeriti onda kada je kazališna predstava „Hasanaginica“ predstavljena građanima Ljubuškog,Čapljine,Stoca,Vrgorca…
Pamtimo Vladu kao golmana NK“Sloge“,kao nogometnog suca na nivou Hercegovine,kao izviđačkog starješinu(Boračko jezero),kao člana rukovodstva društva „Auto-moto“ Ljubuški,kao člana Udruženja ribolovaca u Ljubuškom…Po izloženom,svako društvo bi poželjelo ovako svestrane ličnosti.
Vlado je bio univerzalnih znanja i vještina.
26.07.1977.godine na putu Metković-Neum,Vlado je pritisnuo papučicu gasa više nego je trebalo i otišao u vječnost!
Njegova supruga Azra(„što za ljubav život gube i umiru kada ljube…) je radila kao školski bibliotekar do 1995.godine,kada je penzionirana nakon 33 godine rada,također u školi.
Čitav život od 38.godina,Vlado je proveo pod geslom:
„Lipote gladan,
Ljubavi žedan“
Vlado je bio u „vječitom traženju“,hedonist ili u prevodu:Uživao je u životu!
Danas se zna po nekim zastarjelim „papirima“ da je Vlado Spajić bio direktor dvije škole u Ljubuškom.To znaju rijetki.Mnoge njegove kolege su krenule za Vladom-podsjetimo se:Veselin(Vešo)Delević,Emir Delalić,Ibrišim Hrnjičević,Adra Hadžalić,Ivan Galić,Alija Pajo,Josip-Bepo Velić…
Voljeli bi kada bi u Strukovnoj školi(pravni sljednik ŠUP-a)Ljubuški i u Osmogodišnjoj školi „Marka Marulića“Ljubuški u holu ili zbornici ugledali sliku(40×30) Vlade Spajića i svih drugih direktora otkako postoje ove dvije škole.
Time bi ove institucije dobile na vjerodostojnosti i postale bi škole dostojne one uloge koju škole imaju u društvu!
Ovo sjećanje završavamo stihovima pjesme koja se pjeva:
„Nema sretnog kraja poslije ljubavi,
Nema sretnog kraja,nema oproštaja,
Nema šta da spaja prognane iz raja,
Kad ih Bog zaboravi!“
Oni koji su zaboravili,biti će i sami zaboravljeni!
