Pričalo se da je u Mustaj-bega Babića služio neki Mustafa koji je stanovao preko Miljacke u Čeljigovićima.On je svaku večer iz Mustaj-begovih konaka,preko Šeherćehajine ćuprije,odlazio kući na počinak,a ranim jutrom dolazio u konake na službu.Bio je dobar,ali nespretan,pa se često pravdao govoreći da je baksuz.
Mustaj-beg ga je mnogo volio,pa jedan puta naredi slugama da kesu s parama odnesu na ćupriju kuda će Mustafa naići,a da iz prikrajka paze da novac ne uzme niko drugi osim Mustafe.Kada je Mustafa naišao preko mosta,prođe pokraj kese i ne podiže je.Zovne ga beg sebi i upita:
—Kako si ti,Mustafa,jutros prešao preko ćuprije?
—Beže,uvijek sam zamišljao kako li je slijepcu kad prelazi preko mosta,pa kada sam jutros naišao na ćupriju,zažmirio sam i žmireći prešao preko nje.
Tada se Mustaj-beg uvjeri da je Mustafa zaista baksuz,jer ne kaže se uzalud:
—Rodi me,majko,bez svašta,samo nemoj bez sreće!
Izvor:“Legende iz starog Sarajeva“