MIRSAD ZORABDIĆ: SUDBINA SELME,BELME I ELME

go

Sredinom prve ratne godine u Kafić Go-Go počele su dolaziti ,bez obzira na granatiranje i gustoću artiljerijske i snajperske vatre,tri djevojke.Sjedile su do 21:30,odnosno skraćivanjem policijskog sata do 18:30 sati..Popiju čaj,ako ima kafe,onda kafu.

Tako je Dubi dobio ukupno 15 stalnih domaćih gostiju,malih,redovnih platiša.Doduše,povećali su se troškovi poslovanja za još jednu svijeću,kasnije kandilo sa uljem.U periodu velikog prevodilačkog poduhvata dr.Kurića,provedena je i hair-žica koja je iz Hrama svjetlosti napajala,povremeno,jednu sijalicu.Tako su,bukvalno,Selma,Elma i Belma donijele svjetlost u mrak razvaljene kafane.

Nikada niko nije sjeo za njihov sto,niti su one promijenile raspored stolica za svojim stolom.Prve ratne zime nabavljena su i dodatna dva metra sulunara da im peć sanduklija bude bliža.Nije to bilo ono egoističko hastal ti-hastal mi,pravilo tersova i solodrinkera,nego jednostavno sudjelovanje u kolektivnoj šutnji.U osluškivanju udaljenih detonacija ili njihovom približavanju.U stepovanju PAM/PAT-rafala po ulici Đure Đakovića.U neizvjesnosti tišine i olakšanju kada ponovno počne,jer to je najbolji znak da će proći.U takvom ambijentu,ako hoćete i spoljnom okruženju koje utiče na unutrašnji život i smrt čovjeka,a poznato je da je čovjek,ipak,ljudsko biće,stvarao se odnos povjerenja i razumjevanja između dvanaest sumornih,frustiranih muškaraca i tri djevojke.Glad i smrt je najbolji lijek protiv biologije.

Klizeći po ivici jeftine patetike,kao da ima drugačije,slijede priče Selme,Belme i Elme o hudoj sudbini sarajevskih ratnih cura.

Njih tri,ukupno tri,zabavljale su se tačno 28,slovima dvadeset i osam dana,sa (slovima:tri)momka.A,već im je dvadeset i druga.Za Vratnik,gdje stanuju,već kasne djevojačke godine.Vikleri za kosu će zahrđati,a one se udati neće,majke daju dijagnozu svojih urođenih strahova.One su,majke,realne:sve je manje odgovarajućih momaka/kandidata.Mladost,muška,ili je na frontu ispod Špicaste stijene ili se sa distance brine za domovinu u Minhenima i Štokholmima.Uglavnom,jednih je sve manje,drugi su sve dalje.majke,brižne mahalske matere,stubovi kućni,sve jasnije vide:curama im život prolazi.Nisu padinski dijelovi sarajeva samo patrijarhalni,nego su prije svega praktični.zato,neka djevojke malo požive,kako se to već kaže,a pri tome se misli na ono što se do neki dan osuđivalo i čega se bojalo-da se žensko ne prevari,ne otme,isklizne ispod roditeljske kontrole,običaja i shvatanja morala i odnosa,kako se voli reći-među polovima.tako su matere svjetovale Selmu,Belmu i Elmu da spavaju kod prijateljica,da ne dolaze po svaku cijenu kući nakon policijskog sata,da se ne igraju.Kao sramota bi bila da ih policija uhvati.Ono što je do tada bila sramota,i ne daj Bože,da se desi,sada je postalo-neka djeca malo prožive dok ih nešto,gluho bilo,pomakni se,pljuni tri puta,ne pogodi ili još gore-osakati.Jer,ako im nešto bude,ne smiju reći ni pomisliti šta,a da nisu okusile…života.A ni udaja sada,u ovako doba,kada muško nikad ne zna hoće li se vratiti jal*ne vratiti sa linije,nije neka premija-rađati siročad,upropastiti se,bolje je i ostati curom,nego udovicom zaboravljenom,šehitskom,samohranom…

Sa druge strane Selma,Elma i Belma,koje su hodale sa momcima ukupno 28 dana,prosječno 8,9 dana svaka,vide da se udaljava svjetlo posljednjeg vagona sa tužnog,provincijskog perona.Kuferi i one same ostaju tu,neiskorištene i suvišne.sve manje očekuju čovjeka svoga života,jer život sada i nije neka vrijednosna kategorija.Više ne prolazi u sreći i veselju,nego samo služi da bude prekinut,kod onih sretnijih,direktnim pogotkom u glavu.Cilj života za običnog sarajliju postaje sve više-lijepa,trenutna smrt.

A opet,nikada se ne zna,cijede se posljednji ostaci make-upa,uređuje se i sređuje,navija frizura,radi pegla-ćumuruša,izlazi se ne bi li se sreo neko da napokon iskoristi materin bonus obećane mogućnosti spavanja kod drugarice.

Tuga nije samo sa ove,ženske,djevojačke strane.Ista je i sa ove druge,muškaračke.To da se oni ne bacaju na ovako idealne žrtve,da se ne lovi plijen koji samo čeka da,i bez fingiranog otpora,padne.I to je prava tuga.

Solidarnost i empatija,koje nema ni u tragovima u drugim vidovima života i smrti,u kafiću Go-Go našla je svoje mjesto i ljude.

Izvor:M.Zorabdić-Istorija za poznatog kupca(SA 2011.) 

1547 Posjeta 1 Posjeta danas