Rahmet za ljude iz dubine, za rudare…

rudarSkoro se razvedrilo, i kiša manje pada. Ali nije se svima razvedrilo, nije se razvedrilo nad nebom bosanskohercegovačkim. Razvedrilo se možda tebi, tebi koji živiš tamo negdje,gdje ljudi koji odu na posao sa istog se i vrate. Vjeruj, ovdje ne da se nije razvedrilo,ovdje se smrklo. Smrklo se i sa neba i sa zemlje. Kiša lije, ne prestaje. I kad kiša prestane da pada, zemlja će jos dugo biti mokra. Kvasit će je suze žalosnih, neutješnih obitelji. Smrklo se njima najviše, a razdanit da l’ će se, e to stvarno ne zna se.

Bilo ih je pet. U stvari, bilo ih je trideset četvero. Nisu ušli skupa, kao što nisu ni izašli iz njega skupa. Neki su izašli na nogama, neki na nosilima, neki će na slobodua neki iz zemlje u zemlju. Bilo ih je pet. Pet umornih, oštrih crta lica, crnih ruku i mokrih leđa. Pet očeva, sinova i muževa, pet rudara, pet teških rana. Nisu se vratili, iako smo ih čekali. Čekala je žena na kapiji avlije, čekala je majka dok je ruke umorne lomila, čekala je i kćerka dok je suze skrivala…. svi su čekali, al su se nadali. Umrle su nade, umrli su jecaji u duši, sad samo tupa tijela stoje i niz lice suze teku. Čekaju još uvijek, samo ne sa nadom. Čekaju da pronađu njihove junake. Tamo, duboko i daleko , na čak 550 metara od užarenog asfalta leži pet junaka. Al šta znači ta riječ junak tim ljudima koji sada nijemo stoje i čekaju svoje voljene. Duboka jama, kao njihova tuga, duboka kao bol i rana na srcu što osta. Nisu to prve majke što iz rudnika djecu u zemlju spuštaju iz zemlje ih vade da ih na vječni put spreme, iz zemlje u zemlju. Otišli su da se ne vrate. Bio je to početak kraja. Otišli su kao i uvijek, u osvit zore. Vratili su se kao i uvijek, u mrkloj noći, sa zvukom ezana. Vratili su se, samo da još jednom prođu tijela kroz mahale stare. Da ih na tabutu isprate komšije, da niz lice pođu suze stare nane. Ostat će komšje, ostat će mahala, i grad i država, svi će ostati a oni će otići. Oni, njih pet. Danas pet, a vec sljedeći put ko zna kolio. Sretni su oni , njih dvadesetdevet, sto glavu izvukoše, ali tuga ih neka i crnina mori, kako će dalje bez njih pet. Neće im faliti samo tih deset vrijednih ruku, falit će i pet svjetala sa rudarskih kapa, falit će mokra i znojna tijela, i mokre noge i teške čizme. Falit će crte lica, kao reljef iscrtane bore u koje se zavukla prašina i crna boja. Bore, ne od starosti nego od brige, bore od dubine i daljine. Daleko su svaki dan od svojih kuća, iako u istom gradu, kilometri ih dijele. I nisu kilometri u horizontu nego oni teški u dubinu. Svaki metar kao godina, svaki korak prema dnu kao crna sudbina. Ispraćale ih žene u osvit zore, djeca još spavala kad su odlazili. Ljubili ih svaki put, kao da je posljednji, jer znali su svi, jednom će i biti.

Evo danas, petog devetog, ljeta gospodnjeg 2014. Utihnuše mnogi. Obavi tuga i crnina državu našu, rekoše stari Bosnu prkosnu. Nije ovo da prostiš ni prkos ni ponos već ludost velika, ginu nam ljudi a nema kraja. Osta danas barem petero djece sto svoje babe vidjeti neće! I gdje tu prkos gdje je tu ponos! Sutra, kad u školu krene, ni kiflu mu pruziti neće, ona ruka, čvsrta i snažna, sa noktima crnim od truda i rada….

Nera Halilkanović

709 Posjeta 1 Posjeta danas