PISMO g.DON ALEKSANDRA BORASA

kemonaslov

Poštovani gospodine profesore!

Nakon čitanja Vaše knjige kao da sam osjetio ljepotu naše Nahije.Ponovo sam čitao i čitao.

Jednom zgodom naš sjajni književnik Alija Nametak reče mi da knjigu koja vrijedi treba čitati više puta.Gospodina Nametka upoznao sam u Neumu dok sam tamo bio župnik.Bilo mi je veliko zadovoljstvo slušati njegova kazivanja,dok smo u mom automobilu obilazili one neumske prostore.

Nakon čitanja Vaše knjige nekako smo uspostavili vezu ali kao da se to izgubilo?Primio sam od gospođe Zdravke iz Splita(op.Leko) kopiju onoga moga člančića o NAŠOJ Enveri.Tu je bio i vaš uvodni napis.Onda sam za Božić dobio prekrasnu čestitku od gospodina Jusufa Halilagića.Čudno mi bilo jer nisam znao odakle je njemu bilo poznato moje pisanje o njegovoj pokojnoj majci-Fati.Tad su mi ponovo navrla sjećanja pa sam opet dohvatio vašu knjigu.Osim toga nadošla su i moja sjećanja.Osjetio sam u sebi more radosti prebirući u mislima našu Nahiju i ljude u njoj.Pisao sam o Vitini i Vitinjanima ali je to  i sada u tipkopisu.Ovdje sam u našem Domu ali ne mogu izdurati a da koji put ne odem u Vitinu.

Svaki put kad dođem u Vitinu zgrozim se kad pogledam ruševinu nekad prekrasne vile vitinskih Kapetanovića.A sve je moglo biti i bez rušenja.Zar se nije moglo nastaviti život u onim odnosima kakvi su bili prije tih naših nesretnih sukoba?

Kako bih i sada volio vidjeti kovača Selima i njegova Ramiza i Fehima!Pa Tahira!

Pa velikog dobročinitelja cijele Nahije-Hamdiju!

Nikako da zaboravim Dilbu Pavlovića,pa Aliju koga su nazivali “Guto”.

Pa onda ostale drugove iz osnovne škole.

Sjećam se Huse Kapetanovića i njegove sestre,pa tako redom.

Posebno mi je zadovoljstvo sjetiti se obitelji pokojnog Nusreta.U njihovoj  kući,ja sam bio često i gotovo kao kućno čeljade.

Ne mogu zaboraviti Omera Ključanina,kraj čije sam kuće dnevice prolazio prema našoj školi.Očinski nas je savjetovao i upozoravao na naše nestašluke.

Onda se sjećam ćovjeka koga smo zvali “kolar”,jer je imao zaprežna kola i krasne konje.Bio je to Zudo,ali sam zaboravio prezime kao i mnogima.Kolar nam je bio zanimljiv jer su njegovi konji imali po nekoliko manjih zvona na hamovima.I kad bi se očula zvonjava znali smo da dolazi Zudo.

Blizu onog mosta je i džamija.Zapravo to je bio mesdžid budući da nije bilo minareta.Tu blizu imao je Izet svoju trgovinu.Malo niže od mosta bilo je kupatilo i to propisno uređeno sa kadama i tuševima.Voda je dolazila slobodnim padom sa izvora Vrioštice.

Zanimljivo je da su vitinski muslimani obdržavali neradni dan kad bi u Vitinu dolazio biskup.Oni su to obrazlagali time što biskup nosi sveto ulje kad dolazi da podijeli Krizmu.

Naši učitelji bili su:Danilo Drobac,Albina Mihalj,Muhamed Balta i NAŠA ENVERA.Oni su nas učili kako da pozdravljamo putem kad idemo iz škole i inače.Naučili su nas da muslimane pozdravljamo sa “Dobar dan”.Onda je dolazilo do smiješnih situacija.Naime školarci su kroz čaršiju išli u redu:dva po dva.Pozdravljali bi muslimane ali svaki đak napose bi izgovarao taj pozdrav.Neki bi to činili  i više puta.Događalo se da pojedini od pozdravljanih zaustavi djecu pa im kaže da svi reknu “Dobar dan”ali odjednom svi a ne svaki napose.To bi smirilo situaciju…

Ma da Vam ne dosađujem,evo ovdje Vam jedno moje pismo gospodinu Jusufu(op.Halilagiću) ali pismo mu nisam poslao.Bio sam u bolnici a poslije zaboravio.Osim toga šaljem vam i ovaj prilog “Zameteni svatovi”.

1087 Posjeta 1 Posjeta danas