REFIK LIČINA:BIST DU SCHULZ

licina

Dugi niz godina trudio se prozaist Nikola Novičić,zvani Nidžo,da napiše roman-rijeku i da u njemu,“za vijeke-vjekova“,ukopa svako uho iz čaršije koje mu se u životu nečim zamjerio.
Nidžo je tvrdio kako *po Pazara mrzi,a pola prezire“ i ta mržnja bila mu je jedina građa pri pisanju.Glavni junak romana bio je on lično,oplemenjen u tekstu zapaljivom maštom i snažnim apokaliptičkim vizijama.Mnogobrojni epizodni junaci također su-„do u detalj,do posljednje puljke na košulji“-preuzeti iz stvarnosti,ali nisu bili skloni vizijama već ljutome spletkarenju,tafri i kanibalističkim prohtjevima.Imali su zadatak da progone i muče glavnog junaka.
Glavni junak nazivao se Arkadije,epizodni junaci „hadumi i gamad“,dok se sama čaršija nazivala Morija.Tako su stari ljudi nazivali kugu a također i jednu planinu na kojoj se,prema predanju,stane zlobne i bijesne duše.
Pri tom progonu stvari su krenule naopako;epizodni junaci su se topili kao grudve na pripeci,a glavni se junak zanosio onostranim vojištima i nije se osvrtao na zavjeru koju mu je čaršija,poput čalme savijala oko glave.
-Kao da se udamlio,ne pomjera sa prve stranice-vajkao se Nidžo.-I što zijevne,očinjeg mu oca jebem,klapi o nirvani.Juče sam ga drao od pet popodne do gluhoga doba.Uzaludu.Nisam ni išao na posao.Ode mi stimulans,bez te i ove…
I onda je spaljivao jalova poglavlja i sa žešćim bijesom počinjao nova.Bili smo prijatelji u to vrijeme,i ja sam čitao napisano kad god bi me Nidžp počastio pivom.Premda sam bio „mlado june“,sa tanušnom zbirkom poezije iza sebe,on je zbog nečega držao do mog suda.U početku,pokušavao sam da kažem ono što doista mislim o njegovoj prozi.
—Najbolji si-tvrdio sam-,-tamo gdje zaboravljaš zašto sve to pišeš i gdje samo pišeš.Gdje ne misliš na osvetu…Ali,on je samo na nju mislio i ta misao mu je kao krvava pasla samonikla,živa mjesta u romanu.S vremenom smo se udaljili i on je sve rjeđe zalazio u gradsku biblioteku,gdje sam ja radio.Sve manje je i čitao.Uzeo bi,po navici,neki roman Ćosića ili Dostojevskog i ne bi ga bilo po pet-šest nedjelja.Godine 1989.dobio je penziju.Bio je sretan zbog toga i veselo je rakoljio:
—E,sad ću da sjednem i da deljem.Sad su mi ruke odvezane.
Bacio se u naručje svom uzoru Ćosiću,prozaiku koji,tvrdio je Nidžo,svoje nedostižne strane piše umačući pero u krv srpskog gejaka.Neki su ga kritičari nazivali „usamljenik i besmrtnik“,i to se ime Nidži posebice dopadalo.Dokonojući u toj usamljenosti,besmrtnik je došao do jednog opakog zaključka:“Srbi dobijaju u ratu,a gube u meiru.Trebali bi“,dodao je,“stalno dobijati,a kako dobijati kad se narod na mir navikao i  kad se taj mir pretjerano odužio?“
I pozvao je na uzbunu.Njegovi epigoni širom zemlje horno su se odazvali.
To je i Nidžo učinio.
Preradio je „kao u transu“ svoj rukopis,izmujenio čitavu fabulu i imena svih svojih junaka.sebe je nazvao Drugi Lazar,čaršijsku je gamad nazvao t u r c i m a,a Nemanjić gradom nazvao je nesretnu čaršiju.I drugi je Lazar s prve proradio.Sad je on bio gonitelj,a  t u r c i su bili progonjeni i tako je roman –rijeka,uz huk i lomljavu,“raznio krute okove obala“ i krenuo,zatim,u poplavu.Ovoga mi puta nije donio rukopis na čitanje,niti se sa mnom uopće viđao.Pristupio je udruženju Ras,koje je brinulo o klijanju besmrtne ideje u humusu prigradskih naselja šaronja,Izbica i Deževe.Više nije bio nesrećan i sam.Upoznao je mnogo „viđenijih Srba“,čak i tvorca Udruženja,akademika i pisca Antonija Isakovića.na nagovor članstva,Nidžo mu je pokazao rukopis romana.akademik je uzeo rukopis i ponio ga za Beograd.
—Ne obećavam da ću ga pročitati,ali ću ga,svakako,predati nekom od ovi novih izvođača koji štampaju samo naše knjige.
I obećanje je ispunio.
Ubrzo je jedan od tih izdavača vratio Nidži rukopis na preradu s preporukom da pročita G.G.Markesa,koji bi mu „u izgradnji jednog iščašenog i bolenog svijeta,kao što je turski,pomogao više od Gedže i ostalih naših velikih pisaca.“
Tako je opet svratio do mene,obnovio članstvo i uzeo nekoliko Markesovih knjiga.
.
.Pri tom susretu trudili smo se da pričamo „kao nekad“ i da se,kao nekad,maskarimo.
—Imaš li, šefe,još šta slično?-pitao me.—Vele,gore,u Stolnom gradu,da podsjećam na Markesa.Moram da pripazim i da neka mitska mjesta iznova uradim.Poslije štampanja nema kajanja…
—Ovaj Šulc,je l* to Švaba?Ja Švabu ne čitam.
—Nije Švaba-rekao sam.
—O čem* piše?
—Opisuje jedno mjesto koje podsjeća na našu čaršiju.Grozan humorista.
—To mi treba—rekao je Nidžo vedro—Imaš pivo ako mi pronađeš još par takvih ptičica.
Neki momak iz gradske gerile je vratio Didroovog Žaka i ja sam mu ga ponudio.
On je ponudu s gnušanjem odbio.
—Jok,francuska govna neću.Čujem da i oni mrze Srbe.Šta smo njima uradili,pi… li im materina!Do*vati mi nešto s Rusa.
Uzeo sam prva tri romana sa ruske police.
—Epa-rekao je-imaš pivo.jesi  l* u Fontani?
—jesam.
—Sa kim?
—Sa Enesom.On još leti sam.Ostali,kao ti,kruže u jatima.
—Bockaj,bockaj.Eto mene poslije sedam…a,šta misliš,bi l* mi Enes napisao recenziju?
—Ne znam.Ta,šta bi ti rekli izdavači kad bi ime recenzenta pročitali?U svakom slučaju,možeš ga večeras upitati.
Nidžo je pokupio knjige i nestao u tavnini.
Ubrzo poslije njega svratio je Enes.Popili smo kahvu,blehnuli u prazno,razgledali egzemplare krvoločne flore kaja se stanila na unutrašnjim stranama dnevne štampe.
—Jo* jes* pusto-jadao se Enes.-zalaze li živi u ovu tvoju mrtvačnicu.
–Je… žive na ovom vremenu!Bio je,doduše,NN.Objavljuju roman i treba mu recenzija.Računa na tebe.Enes je zinuo.
—Dobro,može.Ako i mene ubaci unutra i objesi najdalje do pete stranice.
To je rekao i Nidži čim smo sjeli u Fontanu.Nidžp je pokušao da se prvi ne naljuti.I mi smo se na tome trudili.Pili smo šutke,davili smo muhe u pjenastim naslagama i nekako prebrodili večer.
Nakon te večeri,Nidžo je redovno sjedao sa nama.Jedva smo se svikli na njegovu naviku da svaki razgovor započinje il* prekida sa —mi,Srbi.To njegovo mi,Srbi značilo je da će uslijediti dugo i pijano tumaranje kroz jezne kratere srpske historije.
Ovo mučno tumaranje prekinuto je iznenada još mučnijim događajem.
Sjedili smo na terasi.Enes i ja ljuštili smo pivo,a Nidžo rakiju.
—Mi,Srbi smo proklet narod-gudio je Nidžo.-Stvorili smo tri naroda i tri vjere.I šta smo zauzvrat dobili?Ku…,do korica.Slovenci bi da pobjegnu.Hrvati bi da pobjegnu.Nek* begaju,al* nek* ostave srpsku zemlju.Svaki pedalj srpske zemlje pripada Srbima…
Saberi se,stari-blažio sam.-Eno ti u izbicama osamnaest hektara prvoklasne zemlje,pa si š…. uvalio u čaršiju.Ostavio si oca da sam ludi i svadi se s kućnim utvarama…
Zajebavaj,zajebavaj,ama pazi šta ti velim.Prelomna su vremena i ko to ne osjeća,sam je kriv!Srbija se budi,burazeru,i baca jaram sa ramena.
—Sjeli smo da pijemo,a ne carstva da dijelimo-ljutio se Enes.-I kakve to ima veze sa dobrim pisanjem?
—Nema-šištao je Nidžo.-Ali,potuvite moje riječi.Srbija je na noge ustala!
—Sješće-rekoh.-Ne može se dugo stajati na nogama.
—E,ovoga puta,beli,neće!E,neće,bez krvi do koljena!Nešto se u Srbiji prelomilo.Teško njenim krvnicima…
—Bego,daj starome duplu kahvu-tjerao sam šegu-ova ga je ljuta brzo uhvatila.
On se,međutim,nije predavao.
—Mi,Srbi smo uvijek ginuli za druge.A što?Što smo stoka!E,pa,nema više,bato!Ako treba da ginemo,ginućemo za sebe.Muslimanima će biti ponuđeno:ili se vrnite u vjeru pradjedova ili,bujrum,rep na krsta!Voljko vam s Hrvatima,voljko vam u Tursku!
I tad mu je pozlilo.Prvo je,naglo,poblijedio.A onda se,tiho,svukao sa stolice.Doživio je snažan infarkt.Drugi u ovoj godini.
To je bilo u četvrtak.U nedjelju smo ga posjetili.nevjerovatno se izmjenio.Uvijek krupan i naduven,sad kao da se ispuhao.
—Gore glavu,stari-rekoh-I crnje smo stvari prejebali.
—Gotovo je sa mnom-šaptao je-Hvala što ste došli.Niste trebali.
Ubrzo mu je stigla žena.Bila je to krasna i odana žena,i mi smo je poštovali.Ona je,također,posijedila.Oči su joj bile ugašene,ruke suhe i smodrile,kao da su od plastike.Pokušala je da nam se nasmiješi,ali je očaj sapinjao.Zatim je uzela da namješta već uredno namještenu bolničku postelju.
—Evo malo borovnice za početak.Sutra stiže boca ljute.Hoćeš li nešto za čitanje?
Tužno mi se nasmijao i prišao prozoru.Gledao je vani,u zrak koji se,poput soli,sa krošanja rasipao.
…Ništa ti ne shvataš-reče,dok su mu ruke,vrh zadnjice ukrštene,nemirno drhtale.-Pokupi djecu i bježi,dok ne bude kasno…
Njegova je žena zaplakala.Bilo je tužno i prevruće,i na znoj je zvonjalo.
—Da idemo,stari,omrkosmo.Eto nas sutra,sa tovarom knjiga.
Nije se okrenuo ka nama.
Negdje kod Internog,Enes se osvrnuo.
—Stoji,još stoji pred prozorom.Možda bi bio drugačiji da je imao grumen talenta.Ili da je na vrijeme utekao iz ovoga geta.
—Ne vjerujem.Pogledaj mu učitelja.Taj je imao dovoljno talenta i u šta ga je utrošio?U sijanje mržnje.Ima ljudi koji se užasno boje starosti i smrti.Sjećaš li se onih kraljeva pri čijim je sahranama i njihova svita živa u grob polagana…
—Gotovi smo dakle.Starci će nam dohakati.
—Jesmo-rekoh-Gotovi smo.
I nismo se prevarili.
Izvor:Refik Ličina-Staklenici
## Refik Ličina rođen je 1956.g. u selu Radmancima kod Berana.Do 1992.živi u Novom Pazaru,a zatim u Lundu(Švedska).Dobitnik je Goranove i Brankove nagrade.Član je švedskog PEN-a i Saveza književnika Švedske.

881 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter