Kamene gomile,nekadašnja greblja,napuštena stara mezarja bila su također čest poticaj za nastanak brojnih predaja koje su u različitom obliku-kao objašnjenje,ili obavijest ili sižejno razvijena cjelina-živjele u usmenoj bošnjačkoj tradiciji.Neke od tih predaja zabilježene su u časopisima i listovima koji su izlazili u XIX i prvim decenijama XX stoljeća,određen broj predaja ove tematike objavili su neki autori u sklopu radova koji se nisu odnosili na usmenu tradiciju,ali su je u izvjesnoj mjeri ipak uključivali(Mujezinović,Čelić,Hasandedić). Najveći broj zapisa predaja sa ovim sa smatrali držajima nalazi se pohranjeno u Folklornom arhivu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.većina ih do sada nije objavljena.Predaje o grebljima mogu se i danas zabilježiti na terenu.Za neke od njih moguće je pretpostaviti da su ponovno oživljene Agresijom na Bosnu i Hercegovinu.To se posebno odnosi na običajne radnje,koje su često vezane za pojedinačne mezare,kao i za mezarja u smislu kompleksa nadgrobnih spomenika.
…U nekim predajama o grebljima je po svoj prilici došlo do stapanja motiva koji su prvenstveno bili vezani za šehitska greblja sa motivima predaja o svatovskim grebljima.Primjer za to pruža,između ostalih,predaja o greblju u Proboju,između Ljubuškog i Vitine.
Za ovo greblje se priča da su ovdje sahranjeni svatovi koji su iz Duvna vodili djevojku u Stolac za sina Mahmut-age Šarca i koje su hajduci ovdje dočekali i pobili.(Hasandedić).Ovo je greblje poznato pod imenom Šarčev harem ili Šehidski harem.Isto kazuje i sljedeća predaja,iz koje jasno proističe da su u usmenoj tradiciji smatrali šehidima i mladu i mladoženju jer su i oni,po narodnom vjerovanju,na pravdi izgubili život.
„Naišli su naši svatovi,izađe neka srpska vojska,hajduci se prije zvali,i zaustave te svatove i onda da ih pobiju.Međutim oni su odsjekli mladi i mladoženji glavu,gdje su te glave pale tu je mezarje sagrađeno“(Kazivala:Majda Gradaščević,udata Šišić(1933).Zapisala:Aiša Softić 1998.godine).
Predaja o pogibiji svatova u navedenom primjeru,kako se vidi,odstupa od donekle već uopštenih kazivanja u kojima,uz bezimenost poginulih svatova,kao jednu od opštih odlika,ne postoji vremenski okvir u kojem se prepričani događaj zbio.Motiv o tragičnom sukobu dvije svatovske povorke ostaje nepoznat,što se također može smatrati jednom od karakteristika ovih predaja.U navedenoj predaji svatovsko greblje nije povezano sa krvavim sukobom dvije svatovske povorke,već je nastalo kao posljedica hajdučkog napada na svatove.Dok je razlog sukob svatova najčešće nepoznat,u ovoj predaji podrazumijeva se iz onoga što u svijesti usmenog kazivačaa postoji kao znanje o hajducima—razbojništvo,pljačke,paljevine,ubistva.Iz činjenice da je do stradavanja svatova došlo usljed hajdučkog napada proističe da se veza sa mogućom običajnom praksom vremenom prekinula,a da se uzrok pogibije tražio u novoj stvarnosti,koje su od XVI stoljeća činili i česti hajdučki upadi sa teritorija bosanskih susjeda,trajno neprijateljski raspoloženih prema Bosni.Poznato je da su hajdučki napadi u pravilu bili krvavi i trag o tome usmena tradicije čuva u znatnom broju primjera(epska pjesma i historijska usmena predaja posebno).
Uvođenjem motiva hajdučkog napada u siže predaje o svatovskom greblju,čas zapamćene pogibije svatova znatno se približio vremenu kazivanja.Međutim,taj motiv može biti i posuđen,s obzirom na njegovu čestu pojavu u usmenoj tradiciji.
Izvor:Aiša Softić:Usmene predaje Bošnjaka(2002).