AIŠA SOFTIĆ:MOSTARSKI EVLIJA ŠEJH-ISAK

aisaOd dostupnih predaja o Banjalučkom boju(1737-1739) najzanimljivijom se može označiti predaja o mostarskom evliji  Šejh-Isaku i njegovom učešću u toj bici.Predaju je zabilježio Husaga Ćišić u knjizi o Mostaru(Mostar u Herceg-Bosni 1991.g.).O Šejh Isaku postoje predaje i drugačije sadržine,od kojih sam neke i sama zabilježila u Mostaru 1998.godine.Označavanje Šejha Isaka  d o b r i m odredilo ga je kao keramet-sahibiju,odnosno kao čovjeka koji je posjedavao određene nadnaravne moći .Razuđenost sižea koji se sastoji od niza neobičnih i živo ispričanih pojedinosti,glavna je odlika Ćišićeve predaje o Šejhu Isaku.Jedan naizgled sitan detalj koji bilježi Ćišić zaslužuje da se spomene.Naime,predaju o Šejhu Isaku kazuje također šejh.Ta činjenica može upućivati na pretpostavku da se predaje sa tematikom kerameta nastajale među dervišima,jer su se nadnaravna svojstva često vezivala upravo za pripadnike derviških redova,a potom su-usljed poznate povezanosti sa narodom-ulazile u razuđene usmenoknjiževne tokove:

Sličan je slučaj-veli Šejh-Fevzija-dogodilo i sa Šejh-Isakom u Mostaru,kojem su Mostarci nedavno kao keramet-sahibiji uvrh Carinskog harema na ulazu u grad sa sjeverne strane turbe podigli.

On je dugo živio u Mostaru u jednoj od Karađozbegovih medresa,povučen u pobožnosti od ostalog svijeta,tako da ga ljudi skoro nijesu ni primjećivali.Povremeno bi odlazio u brda da nabere trava od kojih je,kao i Hajvaz-deda,pravio lijekove i liječio one koji su mu se u nevolji obraćali.

Jednog dana Šejh-Isak upade u berbernicu Hasan-majstora Lihovića na Maloj tepi da se obrije.Kako je skemlija za brijanje bila prazna,on sjede u nju.Majstor ga zastre boščom,povuče mu sitilj više glave da mu opere kosu pa onda obrije.Ali,Šejh-Isak odbije sitilj rukom,rekavši:“Što brže i kraće,majstore,jer mi se hiti na dalek put!“Majstor ga pogleda,pa uze tas sa vodom,pokvasi mu glavu,prevuče nekoliko puta po glavi kalupom čistog sapuna i poče ga brijati.Kad mu je Hasan-majstor pola glave obrijao,Šejh-Isak ga zaustavi:“Čekaj,majstore!“Skoči na noge,pograbi svoj štap i istrča pred berbernicu.Onda stade razmahivati štapom lijevo i desno vičući:“Allah!Allah!Vurun!Vurun!Vurun,gaziler!Allah aškuna!“Šejh-Isak je skakao ispred dućana na Maloj tepi kao pomaman stalno razmahujući štapom i vičući jednako:Vurun gaziler!Allah aškuna!,što u prevodu znači:Udrite,junaci,za Božiju milost!

Tako je Šejh-Isak dva puta protrčao Malu tepu do na vrh Carine jednako mašući štapom i vičući na čuđenje prolaznika.Svi su držali-veli šejh Fevzija-da mu se u pamet krenulo i da te ludosti pravi u neubrojivom stanju.Sutradan su ga našli mrtva navrh Carinskog harema gdje je i ukopan!

To se sa Šejh-Isakom dogodilo-veli Šejh-Fevzija-upravo na dan ogorčene bitke pod Banjalukom za Hećim-oglijina vakta.Kad su se bojovnici nakon izvojevane bitke vratili u Mostar,tvrdili su da se u odsudnom momentu pojavio neki starac s pola obrijane glave i sa štapom u ruci vičući stalno na sav glas:Vurun gaziler,Allah aškuna! I prvi put udario na kaurski tabor!Tako je on neustrašivim nastupom ulio neizmjernu odlučnost u srce ratnika,pa kad se pod silnim tutnjem konjskih kopita i urnebesnim halakanjem bojovnika i sama nebesa zatresoše,kaurima nije preostalo drugo nego da u bijegu traže glavi salameta.Neki su u tom prepoznali Šejh-Isaka.Time je već obznanjen njegov keramet!

Boj pod Banjom Lukom 1737.godine ostao je zapamćen u bošnjačkoj usmenoj tradiciji sve do naših dana.Predaje o ovom boju živjele su na širokom prostoru Bosne i Hercegovine,sa prepoznatljivim lokalnim osobenostima koje se ogledaju obično kroz zapamćenje istaknutih učesnika u Banjalučkom boju.U ovim predajama,pored potvrđenih ili mogućih historijskih tačnosti,zapažaju se i oni motivi koje možemo označiti tradicionalnim.

Izvor:Aiša Softić-Usmene predaje Bošnjaka,BZK Preporod 2002.

 

3179 Posjeta 3 Posjeta danas