Dr.ALIJA PIRIĆ: VOĆE

smokvagrozdje„Tako mi smokve i masline i Sinajske gore,i grada sigurnog“,piše u ku*ranskoj suri koja nosi naslov po smokvi(at-Tin).Smokva se,u islamskoj tradiciji,radi ove zakletve,smatra svetom voćkom.Buda je,prema budističkoj tradiciji,ispod razgranatog i bujnog stabla smokve doživio prosvjetljenje,pa je stoga i tamo smokva sveto stablo.U većini drugih tradicija smokva je,jednako tako,znak rodnosti,mira i berićeta.

Prije izvjesnog vremena sam sjedio u privremenom stanu jednog poznanika,kome je baš tih dana njegova mati,iz Mostara,poslala naročit selam,šaku suhih smokava.Majčin selam sinu koji je „unevar“ i sticajem ratnih okolnosti morao u bijeli svijet.Suhe smokve su tradicionalni pozdrav u Hercegovini.Šaka suhih smokava.Pregršt ljubavi i pažnje među prijateljima,među dragima.

Smokva je prvo voće koje se spominje u svetim knjigama.Ako se sjećate,tako priča kaže;to je ona voćka čiji su listovi poslužili neodjevenoj Havi da sakrije ona kritična mjesta,na koja su Ademove griješne oči najčešće letjele.A,zapravo,smokvin list nije štitio grješnike nego izazivao požudu i erotičnost,jer je mudri Plutarh,odavno,u smokvinom listu vidio sličnost sa muškim spolnim organom.Smokvino drvo predstavlja kombinaciju muškog i ženskog principa pri čemu je smokov list,kako smo već rekli,muško,lingam,a smokva žensko,joni.Pun krto smokava je plodnost i predstavlja ženu,majku.

No,kako bilo,sigurno je da je tako davno postojala smokva.Smokva je dijelila i produžavala blagu mediteranku klimu,od hladnijeg i divljijeg kontinenta.Hercegovci kažu kako Jug nije tamo „gdje smokva ne niče i magare ne njače“.Isto tako,nema nikakve sumnje,da su,Adem i njegova đulhanuma,Hava,brali i uzgajali smokvu i da su višak sušili na ljesama od pruća drenova ili konopljina,za zime.Poslije su brašnili i pakovali smokve u drvene kašune.Ja sam uvijek mislio da se smokve brašne da majka prepozna,na našim džepovima ko je krao smokve.

Ako postoji voće koje simbolizira pitominu Sredozemlja i blagost mediteranskog sunca,to je smokva.Smokva je po svemu posebna i izuzetna.Smokva plijeni svojom pitominom i svojom plemenitošću.Pitominu stvara njeno nisko i karakteristično stablo,te slatki i ukusni plodovi,a plemenitost neobično krupni listovi i bijela mehkoća stabla.Smokva ima cvijet koji je čovjeku nevidljiv,jer je skriven u plodu,isto kao što je skoro nevidljiva mala naročita vrsta ose koja jedina može tamo ući i oploditi smokvu.Veliki zavodnik,vjetar,tu ne može ništa uraditi.Smokva darove nudi gospodstveno i suzdržano,od ranog ljeta s ćetunicama(cvjetunicama) i petrovačama,do „mrtve“ jeseni s tenicama i termunama.

Smokvi morate doći svako jutro,dok još ima rose na dnu izbricalih,žuto-zelenih,kao med slatkih,gloculja.Ukus joj ima cijeli dijapazon osjećanja,od trpke sočnosti do blage omamljenosti slatkom puninom grijeha.Smokva se jedino brzo oslobađa listova,za samo jedan dan.

Kontinentalni i srednjoevropski narodi imaju kompleks Mediterana.To se u politici zove „kompleks južnih toplih mora“.Srednjoevropski narodi se ponašaju kao oni koji nikada ne sjedaju za prvu sofru i kojima stalno ostaju ogrizine onih prvosofarskih gostiju.Stoga su se oni često odlučivali na duge i teške ratove protiv Mediterana.Što direktno što posredno ti ratovi traju i danas,neprekidno hraneći neispunjenu želju da se stigne negdje na kraj ili početak nečega.Na obale toplih južnih mora.Tamo gdje raste smokva i maslina.

A drugi selam,u Hercegovini,bila je naranča ili „prtokala“(prema portugalskoj luci Porto-Cale,kako je pisalo na ambalaži).Prtokale su isto tako putovale po džepovima putnika kao selam kćeri ili majci.Prtokale nije niko jeo nego su nakon malog boravka u kredencu putovale dalje po sistemu „šalji dalje“.Kažu da su čobani,negdje u Stanojevićima,čuli jednog dubravskog selamonosca kako jedući selame,smokve i prtokale,viče što ga grlo daje:“Alejkemu selam!“.

Radi pitomine i božijeg blagodara,gospodari Mediterana su se često mijenjali.Na njih su „brodile vode“ i vojske sa svih strana zato što su imali vrijedan posjed i vrijednu kulturu.Osvajači su stalno putovali prema Sredozemlju,jednom kao turisti,drugi put kao humanisti i pomiritelji,a onda s tenkovima i raketama.Egzotika i čar prostora što ga ova zemlja krije smokvinim listom,emanira obavezujuću energiju čiji je izraz vidljiv,prije svega,u umjetnosti.Smokva i smokvin list pokrivaju malo,ali pokrivaju najvažnije.Na ovom prostoru se desilo sve u historiji ljudske kulture.Tu se začela sva ljudska kultura i svaka konstruktivna ljudska misao.Na obalama tih južnih i griješnih mora i hladovinama zelenih oaza,uz neobjašnjivu i iritirajuću prividnu tromost duha i života,sijevale su spasonosne i dalekosežne ideje za čovječanstvo i čovjeka,koje su iskrile stoljećima i uzdizale čovjeka na pijadestal morala i dostojanstva,Svjetlost tih ideja svijetli i danas i u svakoj krizi  duha i svijesti,te ideje se moraju pojaviti tamo.Ako se ne pojave,propali smo.

Dobra mati,mog vrlog prijatelja,znala je da treba spremiti prastari selam,jer ako postoji sukus životnog eliksira,koji sadrži cijeli jedan život,cijeli kosmos,ako postoji nešto tako malo,a vrijedno da sina sahrani i fizički i duhovno,onda je to suha smokva.U samo jednoj šaci suhih smokava mati je poslala svu toplinu miholjetnih popodneva,svu slast i miris dubravskih bašča,cijelu  poruku zamotanu samom toplinom majčinske ljubavi.

Negdje šesdesetih,jednog sparnog ljetnjeg predvečerja,sjedimo,svi ukućani,pred kućom i povirivamo prema zapadu.Već nekoliko dana „nakanjivala“ se kiša.Ljepota i ugođaj kiše u Hercegovini mjeri se dužinom suše.U neka doba,neko iz mahale bahnu pred kuću i kaže:“Pala vam nena sa kajsije!2Kako je,šta je,ne zna se.Tek moja nena,Tikvešuša,pala sa svoje stare „zerdelije“,tako je ona zvala njenu kajsiju,u vinogradu.Majka se ushukala,udarajući rukama ispred sebe.Otac je odmah zamotao i pripalio još jednu cigaru,tek da nešto preduzme.Sutra,rano zorom i „ranom prugom“,majka je,kao bez duše,“zamakla“ na Gubavicu.Uveče je došla vesela.Fala Bogu.Otkrčila se,kaže,grana stare i krhke kajsije,a nena poletjela zemlji.Krto i kajsije na jednu,a nena na drugu stranu.Malo nenine napuhane dimije,malo dugi prutovi loze i mehka zemlja,najviše sreće,tek,nena je od svega napravila šalu,kko joj se „nije otvorio padobran“.Nama spremila pun ceker „zerdelija“ i pregršt selama.Nikada,do tada ni poslije toga,nisam jeo slađe kajsije.

Šeftelije i „zerdelije“,breskve i kajsije,kako ih sada zovemo,došle su do nas kao perzijske riječi i voćke,kad su nas Turci „skidali s drveća“ i pravili šefteli sokake po bosanskim čaršijama.Istini za volju često puta pogrešno upotrebljavamo te tuđe riječi,ali drage nam puste,valjda zato što nisu naše.Riječi su me osvojile svojom egzotičnošću i ekspresivnošću.Osim toga,šeftelije i „zerdelije“ i šefteli sokaci postali su motivi naše poezije i sevdalinke,kao nekad u perzijskoj,sufijskoj,poeziji i nadahnule mnoge naše umjetnike.Naše bosanske bašče dobile su tada nove voćke i novu kulturu.Nisam kupio kajsije,ali sam osjetio njihov miris i slast,isti onakav kao kad sam jeo nenine „zerdelije“.Htio sam da ostane onaj okus iz djetinjstva.

Voće je tada moglo rasti u vinogradu,u bašči,u mrginju nasred njive ili tamo gdje se jednostavno posadi i zatekne.Rasle su smokve petrovače,crnice,zimice,jarakovke,trebinjke i trebanjke,pa kruške jeribasme,trnovače,petrovače,jabuke petrovače i ilinke,pa oskoruše,praske,murve i šta sve ne.U vinogradu crni i bijeli pošip,pa zizip,lipolist,benac,krkošija.da žutu žilavku i malu blatinu ne spominjem.Vinograd je u Dubravama uvijek bio statusni simbol.Mogao si imati sve voćke na svom imanju,ali ako nisi imao dobar vinograd nisi bio težak,nisi voćar,a u krajnjem nisi Dubravac.

Kada je šezdesetih godina dvadesetog vijeka komunistička vlast počela razvijati poljoprivredu,tada smo po prvi put,u Dubravama,čuli riječ plantaža,plantažni voćnjak.Da bi se napravio plantažni voćnjak moralo se zemljište uzorati i očistiti od svih vrsta rastinja jer plantaža podrazumijeva pravilne redove od vrha do dna njive.Na putu se nije moglo naći ništa.Počelo se orati traktorom,a on nije mogao zaobilaziti trešnje i smokve nasred njive.Tako se nestale naše omiljene,autohtone voćke koje su rađale svake druge godine i čiji su plodovi bili slatki i ukusni.Dubravci su tada dobili sorte voća i loze koje rađaju svake godine,donose veliki prinos a s njim i novac toliko potreban u ljetnim mjesecima,ali je okus voća i grožđa nepovratno nestao sa autohtonim vrstama.Nove kalemljene,hibridne vrste voća,a naročito loze donijele su količinu i konzumnu vrijednost,ali slasti i ukusa starih vrsta nestalo je za sva vremena.Tako se svaki iskorak naprijed plaća iskorakom nazad.Na mostu dobili a na ćupriji izgubili.Ipak,to je bilo vrijeme ekonomskog procvata Dubrava,kada su Dubravci,osim „vage“u zimskim mjesecima,imali „vagu“ voća u ljetnim danima.Dubravci su tako dva puta godišnje imali pare u džepu,a ta činjenica iz temelja mijenja svijest ljudi.

Izvor:Alija Pirić-Dubravski leksikon(2013).

1932 Posjeta 1 Posjeta danas