Jednom smo išli po mraku kroz neko selo i iznenada se našli pred malom džamijom u kojoj je mujezin sa drvenog minareta upravo pozivao na molitvu.Imao je topal glas,pa je njegovo učenje prijatno odzvanjalo u tami večeri,a sama džamija nekako prisno djelovala.To je bio razlog što sam se pridružio grupi onih koji su ulazili na molitvu.
„Ne smije se tamo ulaziti!Izbaciće te napolje!“doviknu mi moj prijatelj-pravoslavac iz tog sela, koji je bio sa mnom.Nisam se obazirao na upozorenje,nego sam ušao sa ostalim.Niko mi nije ni riječi rekao.Ulazna vrata su bila tako niska da se svaki poviši vjernik morao,ulazeći,dobro sageti.Brojao sam,tačno je dvanaest ljudi ušlo u džamiju i svrstalo se u red,okrenuti jednom udubljenju u zidu,koje je bilo šareno obojeno i koje se zove mihrab.Stajali su i čekali da počne molitva.Nisam se usudio da i sam stanem sa ostalim pred mihrab,jer sam bio svjestan da bi to moglo dovesti do neprilika.Pitao sam se šta bi učinili ovi pravi vjernici i da li bi uopšte nešto učinili.
Pošto nisam imao hrabrosti da stanem u red za molitvu sa ostalim vjernicima,a nisam imao ni fes na glavi,skinuo sam svoj šešir i sjeo na ovčiju kožu,zvanu postećija,neposredno na samom ulazu u džamiju.Sjedio sam prekrštenih nogu „alaturka“ kao što se sjedi na Istoku.U Aziji sam se potpuno privikao da sjedim na taj način i sada sam sjedio kao što sjede Tatari,Mongoli i Lamuti.Čak mislim da sam tako mogao bolje i pravilnije da sjedim no što su sjedili ovdje Slaveni koji u sebi nemaju ničega azijatskog,ukoliko se pod tim ne misli na njihovu islamsku vjeru.
Poslije okuisanja i mujezin siđe sa minareta i zamalo ne naleti na mene,ali u posljednjem trenutku ugleda na postećiji mane, nevjernika,i zaobiđe me ljutito.Nisam obraćao pažnju na mujezinov prodoran glas neg sam držeći šešir na krilu,počeo mrmljati riječi što sam ih pamtio iz jedne budističke molitve:“Om mani pedme hum!“Nerazgovjetno sam mrmljao sve istu rečenicu i to je za trenutak privuklo pažnju nekolicine starih hadžija sa bijelim turbanima,koji su se čak okrenuli da vide o čemu se radi.Da mi se radi o životu i smrti,ni danas se ne bi mogao sjetiti šta znače riječi „om mani pedme hum“,ali bilo kako bilo,one su mi pomogle.Ličile su na riječi neke molitve,pa su me zato stroge i pravovjerne hadžije,koji su i u Meki bili,ostavili na miru.Sveštenik koji je stajao u mihrabu i predvodio molitvu i dalje je molio,a onih dvanaest vjernika slijedilo ga je,padalo na zemlju i ustajalo.Svi su to radili složno i precizno,podsjećajući me na grupu gimnastičara.Njihova molitva i jeste istovremeno fizička vježba tijela,pa sam bio siguran da svi dobro spavaju nakon pet ovakvih molitvi dnevno.
Nije trebalo da čekam sam kraj molitve,pa sam izišao iz džamije.Polazeći,napravio sam dvije piruete na postećiji na kojoj sam sjedio,pitajući se šta će o tome da pomisli mujezin.Možda će ih s poštovanjem prihvatiti kao neki strani ritual,a možda ništa neće razumjeti.U svakom slučaju dođe mu na isto,jer ni sam nisam ništa razumio.
Moj prijatelj pravoslavac čekao me je veoma uznemiren.
„Jesu li vam nešto učinili?“
„Ei miten“,rekao sam na finskom.“Ništa,niks.“
„A šta ste vi uradili?“-„Om mani padme hum“-„Na kojem je to jeziku?“-„To su svete riječi kojih ima u svim jezicima.To znači isto što i „alahu ekber“,isto što i „slava bogu“,isto što i „gloria in excelsis“,odnosno isto što znače i sve riječi koje uzdižu i slave Boga.Jedino što je „om mani padme hum“ od svih ostalih svetih riječi najstarije i najjače.“
„Pa zato vas nisu izbacili iz džamije“,zaključi moj prijatelj,ulazeći sa mnom u kafanu da popijemo svoju posljednju kafu toga dana.
Izvor:Sakari Palsi-Bosna ponosna(1996)
NAPOMENA:Sakari Palsi je iz Finske.Posjetio je Bosnu i Hercegovinu 1929.godine.U Helsinkiju je 1930.godine objavio knjigu „Bosna ponosna“.U knjizi je 149 fotografija u tekstu,56 u dubokoj štampi i 4 u boji.Knjigu je preveo Osman Đikić. Na portalu www.ljubusaci.com već je objavljena njegova priča:“Riza-begovo svečano odijelo“ a odnosi se na Riza-bega Kapetanovića-Ljubušaka!