(Po starim arapskim i perzijskim komentarima Kur*ana priredio i ovu priču u bosanski prenio Enes Karić)!
Bio jednom jedan narod u zemlji Transoksijaniji(ili lijepoj Maveraenehriji) i imao vladara zulumćara.Vladao on nad narodom četrdeset godina.Vladar k*o vladar,tlačio je narod i porez nesnosni mu nametnuo.A narod,k*o narod,gunđao je i cvilio u svom siromaštvu i bijedi,na tankoj piti,u siromaškim haljinama.A onda se u narodu pojavi jedna nada,jedan stasit i lijep mladić koji reče:
narode,slijedite mene i sigurno ćemo svrgnuti vladara,iz dvorca ga istjerati ii u blagostanju potom živjeti!
U početku narod bi nepovjerljiv,ali mladić bijaše savršen,odlična sluha,dalekovidnih nazora,široka srca i iznad svega pronicljive pameti.Niko kao taj mladić nije znao besjediti,niko kao taj mladić nije znao opisati sve vladareve nepravde.
—Narode!-govorio je-samo vi mene slijedite!Svrgnut ćemo mi vladara i zauvijek ukinuti bič vlasti,tlačenje i nepravdu!
I ne prođe mnogo vremena a mladić uvjeri narod da krene za njim pravo na dvorac.
I dođe mladić pred vladarev dvorac,i dovede sav onaj cvileći narod za sobom.
Da bi izbjegao rušenje dvorca i nevine žrtve,mudri kralj pozva narodnog predstavnika na pregovore.
I baš kad mladić htjede kročiti na prvu stepenicu dvorca,kadli se pred njim ukaza Iblis,šejtan šejtanski.
—Ne možeš,mladiću,stupiti na prvu stepenicu dvorca dok mi ne pokloniš svoj sluh!-reče Iblis.
—Kako ne mogu?!Mogu!-pobuni se mladić.
—Ne Niko u ovaj dvorac nije ušao,a da mi odmah nije,na prvoj stepenici,poklonio svoj sluh,povika odlučno Iblis.
I mladić zastade,malo razmisli,pa u sebi reče:
—Ako mu dam sluh,ostaju mi vid,i srce i razum.Uspjeću ja opet da oslobodim svoj narod!
I dade mladić svoj sluh šejtanu.I pope se gordo na prvu stepenicu dvorca.
I u trenu začu:Pa,onaj njegov narod pred dvorcem ne plače,nego pjeva!Ne cvili,već se igra i veseli!
I mladić zakorači na drugu stepenicu,kadli Iblis,sotona sotonski,opet pred njega!
—Mladiću!Niko na ovu stepenicu nije kročio,a da mi nije dao svoj vid,pa deder mladiću,daj mi i ti svoj vid!
I mladić vidje da je šejtan odlučan,pa stade razmišljati:
–Ako li mu dam vid,ostaće mi srce i pamet.Moći ću opet osloboditi svoj narod!
I dade mladić šejtanu svoj vid.
I zakorači odmah na drugu stepenicu.
I okrenu se da vidi narod!
Kad,ima šta vidjeti!Narod nije više mršav ni kukavan,već puca od rumenila i debljina.Jasno vidje da narod sada nije u dronjcima,već u svili i lijepoj odjeći.
I krenu mladić do vladara.Ali,šejtan se ispriječi pred njim.
..Niko do ove stepenice nije došao,a da mi nije dao svoje srce!
I mladić razmisli:
–Dobro,ako mu dadnem srce,ostaće mi pamet!
I dade on Iblisu,šejtanu šejtanskome,svoje srce.
I put do vladara bijaše širom otvoren.
Uspinjao se mladić prema vladaru,prvo skalinu po skalinu,pa onda dvije po dvije.
Posvuda čuje lijepe glasove zadovoljstva,posvuda vidi ljepotu dvorca,arapsku kaligrafiju po zidovima i perzijske ćilime po parketima,posvuda ga očekuju osmijesi.A i njemu,nekako,sve milo u srcu i duši.
Ugleda mladić vladara kako mu sa svoga prijestolja širi ruke i poziva ga da sjedne s njegove desne strane.
I dođe mladić i htjede sjesti vladaru s desne strane.
I baš kad krenu da sjedne,Iblis se opet odnekud pojavi i reče mu.
–Ako želiš tu zasjesti,moraš mi dati svoju pamet.
I mladić pruži Iblisu svoju pamet,i zasjede vladaru s desne strane.
A vladar iz svoje neizmjerne milosti ponudi mladiću položaj prvog ministra.
Mladić odmah prihvati.Koji to ne bi prihvatili tako visok položaj?
A onaj narod kukavni,pred dvorcem,čekao je i čekao.
I gunđajući se vratio odakle je i došao.
Priča na kraju kaže da je u ovoj zemlji svake dvadesete godine stasao novi mladić koji bi narod poveo da sruši aktuelnog vladara.
I uvijek je bilo isto!Ili slično!
Mladić bi zamicao uz crvene tepihe i u visine,a narod natrag u svoje krpe,natrag svojoj tankoj piti i krvavom zalogaju.
I svakih dvadeset godina onaj narod bi,u istinskoj nadi,krenuo u potragu za novim mladićem.
E da ga opet kakav divan mladić povede pred vladarski dvorac.
Oslobođenje