MILE STOJIĆ:SJEĆANJE NA KAFKU

GimnazijaLjubuski

Tragajući za jednom vlastitom izjavom,izišlom u zagrebačkom Vjesniku,koji u Sarajevo stiže neredovno i teško ga je naći,prošlog sam tjedna u istom listu naišao na osmrtnicu Jozi K.,mom školskom drugu.U toj čitulji kolektiv Skupštine općine Č. s tugom obavještava da je pokojnik“ nakon kraće bolesti blago u Gospodinu preminuo dana 18.III.2007.godine u svojoj 53-oj godini.“Pohađali smo zajedno gimnaziju,a on se zbog vrlo ružnog vlastitog patronima na školskim bilježnicama potpisivao punim imenom i inicijalom prezimena,pa smo ga od početka prozvali Kafka.Ti đački nadimci u Hercegovini imaju često augmentativne oblike i pejorativno značenje,tako da ponekad mogu odrediti i sudbine onih kojima su nadjenuti.Život će pokazati da je pokojni Jozo s Kafkinim Josephom K.imao nešto zajedničko,da je svako ime zapravo znak,kako veli stara latinska izreka.
Jozo K.bio je najbolji abiturijent ljubuške gimnazije,generacije 1971-75,đak što je od prvog do četvrtog razreda imao sve čiste petice.Urođeni smisao za matematiku i prirodne znanosti demonstrirao je tako što je svaki zadatak riješio na samo njemu znani jednostavniji način,tako da je izbacivao iz cipela provincijske profesore koji su od matematike obično pravili bauk.Nedostatak smisla za društvene znanosti nadomještao je krvavim radom.Pored obaveznog francuskog,sam je,uz pomoć udžbenika i gramofonskih ploča,naučio engleski i njemački.Kad bi profesorica latinskog pitala nešto o Ovidiju,on bi odgovarao uz obilato citiranje „Metarmorfoza“na latinskom,a snagom volje pročitao je Tacita od početka do kraja,tako da ga je naša stroga profesorica gledala sa divljenjem.

GimnazijaLjubuski
Za profesore Kafka,kako to obično biva,biješe uzorom učenja i vladanja,a za đake nekom vrstom autista i ćorkana.Đačka zavist i adolescentska zloba oslikavali su se svakodnevno na njegovoj kratko ošišanoj glavi u vidu desetina kreda „ispaljenih“iz magarećih klupa.Jednom se obrecnuo na razrednog šereta i lošeg đaka Miru M.da se Camusov „Pobunjeni čovjek““odnosi prema bogu do-„(htio je reći dostojanstveno,ali je uzbuđen zamucao pa je Miro nastavio“do-dobro?“).Ta krivotvorena riječ citirala se kao da je Kafka rekao da se „Camus prema bogu odnosi dobro“,što je mjesecima izazivalo salve grohotna smijeha na školskim hodnicima.U trećem razredu gimnazije Kafka se bio zaljubio u Mirjanu B.,čaršijsku misicu i kćerku tadašnjeg načelnika Stanice narodne milicije.
Mirjana je bila blondina,izuzetno atraktivna izgleda,jedna od rijetkih cura iz razreda za koju se pričalo da je spavala s muškarcima.Kako to obično djevojke u provinciji rade,svoju je ljubav poklanjala starijima,studentima ili mjesnim „privatnicima“,odlazeći vikendom u Počitelj ili na more,dok su se adolescenti iz razreda mogli samo u prolazu „slučajno očešati“ o njezino bujno poprsje.Ona je Kafkinu ljubav prihvaćala samo kao mogućnost lascivnog šegaćenja.Patetično mu je slala dvosmislene erotske poruke i poljupce pred publikom,onako kako to rade kurve u jeftinim lokalima,a njegova ljubavna pisma čitala je pred prijateljicama uz pocikivanje i vulgarne komentare.
On je bio gastarbajtersko dijete,praktični katolik,a ona,kao dijete komunističkih funkcionera,nije bila ni krštena.“Pokrstit ću se zbog tebe!“govorila bi mu,“da se vjenčamo u katedrali i rodit ću ti desetoro djece!“Konac ljubavi dočekao je tako što ju je zamolio da počne s njom maturalni bal,ali ona ga je odbila,jer je cijelu večer pijana plesala sa šefom benda,gradeći se da ga ne primjećuje.

Posljednji put sam ih vidio za desetu obljetnicu mature-oboje su nastavili školovanje u Zagrebu.On je bio najbolji student pravnog fakulteta,i čekala ga je sveučilišna karijera.Ona se bijaše udala za partijskog funkcionera,porijeklom iz susjednog grada i već rodila dvoje djece.Mi smo svi u mjesni hotel stigli autobusima,ili na kredit kupljenim „stojadinima“ a ona se dovezla u najnovijem modelu BMW-a.Ja sam već bio započeo književnu karijeru,ali sam još bio u vezi s mojom gimnazijskom ljubavi,s kojom se nakon dužeg prekida bijah opet pomirio.Kafka se za prohujalo desetljeće bijaše promijenio,stekao je visoke zaliske i vidljive bore,a kad smo ga upitali za mladalačku ljubav,rekao je.“Ima raznih ljubavi.Nisu sve ljubavi uzvraćene“.Primijetio sam da je počeo piti,a nakon nekoliko čašica izišao je za mikrofon i počeo naglas recitirati Rilkea na njemačkom,teatralno se okrećući čas Mirjani,čas meni:“Wer jetzt in der Welt,/ohne Grund weint in der Welt,/weint uber mich“ „Tko sada plače negdje u svijetu,bez razloga plače negdje u svijetu,nada mnom plače.“

hotel bigeste 2014 001

Prvo desetljeće mature pokazalo je tko će od nas uspjeti,a tko pokleknuti pred životom.Propalice su već tada miljama bile ispred odlikaša,tamo gdje je cvala karijera nije bilo ljubavi i vidjele su se prve pukotine na tankoj bračnoj pozlati.Odlikaši su se uglavnom sve više primicali šanku,ispijajući svoja pića u tišini.Kao da su slutili grmljavinu koja će doći.Mirjana,kao djevojka što je najdalje od svih nas dogurala,barem je ona tako mislila,obratila mi se na koncu sa molbom da plešemo.Plesali smo već pomalo otrombljeno,umorni od duga puta i alkohola,ali smo uskoro odustali.Na kraju me upitala.“Boga ti,kako možeš živjeti u Sarajevu s balijama?“.Zaprepastio me izljev njezina primitivnog nacionalizma,jer je odrasla u pristojnoj kući i jer je cijelu mladost provela s muslimanima.Odšutio sam nekoliko trenutaka za odgovor,pa rekao:“A eto,tako…“
Moj školski ispisnik Petar M.,koji je tad radio u djuti-frišopu,usred vesele generacije bacio je na stolove nekoliko šteka zlatnog Kenta i nastala je opća tarapana za američkim aromatiziranim smećem.Tad sam shvatio kako je neutaživa naša provincijska žeđ i kako je opasna vučja ćud kapitalizma.Odlučio sam da više nikad neću sudjelovati na maturalnim jubilejima.Saznao sam da su,nedugo potom,Kafku „izradili“na fakultetu,a na njegovo mjesto docenta upao je sin nekog uglednog zagrebačkog liječnika.Malo uoči rata Kafka se vratio u Hercegovinu,gdje se zaposlio u općini i sve više tonuo u alkohol i rezignaciju.

Nakon nekoliko godina došlo je do sloma sustava.Kafka se samozatajno prijavio u HVO,dok je Mirjanin muž postao veliki domoljub i,kao većina domoljuba,učas privatizirao neke tvornice.Ona je,pokatkad,davala intervjue za žuti tisak,fotografirajući se u svome ogromnom stanu,s mobilijarom preslikanim iz meksičkih sapunica.Nedugo po svršetku rata i njezin muž je smijenjen,jer se pisalo da je učinio velike financijske pronevjere u hrvatskome domoljubnom fondu.Čuo sam da danas žive negdje u inozemstvu u luksuznoj vili.
Ovo je priča o jednoj generaciji,a sve su priče o mladosti uglavnom kazivanja bez poante.Umjesto zadnjeg retka možda bi došla tek po tisuću puta formulirana misao da se gotovo sve što je valjalo i bilo lijepo u toj gimnazijskoj klasi propilo i propalo,a samo ono loše i ružno doseglo je vrhunce,jer je vrijeme koje smo živjeli bilo mutno i zlo.No,i to je već poznato,moralističko mjesto,koje nikog previše ne zanima,pa ni mene sama.Kafkina osmrtica u Vjesniku mene je podsjetila tek na jednu davno pročitanu Borgesovu rečenicu:“U mojoj biblioteci ima knjiga koje više nikad neću otvoriti.Navršio sam pedesetu i smrt me nagriza neprestano.“
(2007.)

1182 Posjeta 1 Posjeta danas