NAMIK KABIL:SRÐAN ALEKSIC,LOKALNA PRICA

Srdjan-Aleksic-by-Emir-Isovic

Nekoliko slika se miješa pred ocima kad pomislim na Srdana.Jedna je kako trenira plivanje,kako u traci bazena izranja i uranja dok pliva prsno,sa plivackim Speedo naocalama preko ociju.
Druga je kad bi dolazio na košarkaški trening,onako usputno bi svratio i sjeo na tribine.Gledao bi kako nam njegov otac,a naš trener Rade objašnjava kako se ispravno radi lijevi a kako desni ulaz na koš. I tada sam imao poriv,a koji ce mi tek kasnije,kad sam se poceo baviti filmom i pisanjem postati ocigledan,a to je da zagledam ljude.Zagledao bih ih ispod oka,neprimjetno i usputno,i obicno su me zanimale naoko nevažne stvari,a koje bi poslije slagao u neku svoju tajnu arhivu.Kakve je neko imao papuce,ovdje,prije svega,mislim na ljetne papuce jer smo mi u Trebinju svi bili u papucama najmanje tri mjeseca,kakve kupace gace,suncane naocale,frizuru,i tako dalje,bez nekog reda i smisla.
Poslije bih na osnovu tih detalja nesvjesno slikao karaktere ljudi i to je,vjerovatno,bila vrlo licna i površna procjena,siguran sam cesto i pogrešna,ali se nikad nisam uspio riješiti ovog poriva.Ne da sam nešto i pokušavao.

Sjecam se Srdanove kratke jež frizure.Boja kose je tu važna,jer je to bila ona šatirano-plava koju djeca na jugu,i ne samo na jugu,dobijaju od preko-svake-mjere predugog boravka na suncu.Važno je reci da se ovi šatirano-plavi obicno najmanje suncaju,da oni ustvari rijetko namjenski leže na peškirima da bi dobili ovu mediteransku farbu.Ne.Oni,ustvari,gluvare na suncu,igraju karata,love ribu,igraju basketa,ili bazaju po zvizdanu onako,ali uvijek,i bez mjere.a sunce im ulazi u kosu,zapetljava se i ostaje tu do duboko u zimu.

Srdan je imao tu farbu,i taj friz,i sad ga mogu vidjeti.Poslije,kad smo se kao zamomcili,znali smo se i pozdravljali,ali se nismo nešto družili.Bio je i stariji tri godine,što je u tim godinama skoro pa nepremostivo.
Ali sjecam se jedne situacije pred kraj osamdesetih,kada je kao bilo para,i tog nekog nekontrolisanog bluesa u zraku;tek poslije cemo shvatiti za šta je to bio uvod.Ušao sam u kafanu Azzaro(a kako ce se drugacije zvati kafic u malom mjestu,blizu mora) u neko doba noci,tipicno ne tražeci nikog narocito i ne ocekujuci ništa posebno.Za šankom je bio Srdan,sam,pijuckao.Bio je u odijelu sa kravatom,što je odmah bilo smiješno jer nije bio taj lik.Ali tu je bio i detalj,velik kao Leotar.Nije imao cipele,nije imao ništa na nogama.Bio je bos,u odijelu sa kravatom.Cim sam taj detalj snimio,Srdan me pogledao.“E,dobre su ti cipele“,povukao sam prvi.Srdan me gledao,najednom usiljeno ozbiljan,pa se onda nasmijao i pokazao mi palac gore.Bio je tad stasit covjek,u crnom odijelu i kravati,ali još uvijek sa onom istom djecackom šatiranom plavom glavom.I bos.Okrenuo sam se i otišao.Mislim da je to bio zadnji put da sam progovorio s njim,iako on nije ništa rekao.Ili pak jeste?
Srdana su ubili par godina nakon toga,na pijaci,ni tristo metara od Azzara.Znamo da je branio svog prijatelja druge vjere(ne prve,vec druge),i da ga je vojna policija pretukla od cega je nekoliko dana poslije podlegao.Odmah je bilo jasno kakvu je težinu imao njegov gest,ali se nije baš odmah o tome javno pricalo.

Kako vrijeme odmice,njegovo herojstvo je sve jasnije.Iako,doduše možda samo nama koji smo ga poznavali,taj formalni cin nikako ne ide na ramena onog Srdana.Ili ,baš zato i ide.Možda baš zato i treba pricati o jednoj obicnoj,ljetnoj,jež frizuri.
Izvor:KORAK(br.30).

1566 Posjeta 2 Posjeta danas