SUZE POD KRILOM LJUBAVI

Ptica Admir

Kome ispričati ovu priču, kome da sve kažem, a da ne budem ismijana?

Srca su ledena, osjećaji su skupi, jeftini i prozirni. Treba biti hladan, da nas ne povrijede, ne zgaze kao pticu na putu. A duše su kao ptice, svaka duša je ptica koja želi nebu. Često sam razmišljala o tome. Volim životinje i posebno ptice. Njihova ljepota i krhka građa su me oduvijek oduševljavali.

Sloboda – srca žele slobodu, a krila, znakovi. Možda ona znače ljubav i mudrost? Možda su oba krila sama ljubav. Razmišljam o takvim stvarima. Rijetkim govorim o tome. U stvari, malo ko da me i poznaje; ono što volim, moje strahove, nade i tajne. Svaki čovjek ima tajnu. Jednu i sama krijem, kao sitnu, nevinu pticu u krilu.

Vozila sam sina na posao. Auto-ban je imao svoj ustaljeni ritam vožnje. Vozila su prolazila, označavajući već na samom početku dana kako žurimo, da vrijeme prolazi silovitom brzinom. Pospana lica za volanima su blijedo gledala ispred sebe, neki od njih su još uvijek namještali frizure, dok su neke od pedantnih gospođa po zadnju put prije dolaska na posao provjeravale šminku.

Gledala sam u retrozivor vozeći se u sporoj traci. Kažu da je to obično za žene, ali ja ne volim brzu vožnju. Uvijek krenem na vrijeme, vodeći računa, posebno kada je posao moga sina u pitanju da ne zakasni. Iza mene, kao neko robusno čudovište, polahko je gazio veliki kamion.

Ravni put, oivičen žutom trakom jasno je davao do znanja kuda se mora voziti. I to bi mogao biti simbol. Sve je neki znak, mudri su rekli. Ah, odakle mi baš i jutros razmišljanje o takvim stvarima, pomišljala sam dok smo se približavali odredištu.

Odjednom, iz misli me trgnu mala siva ptičica koja je šepala spuštenog krila što se vukao po asfaltu. Vrijeme je kao da je stalo, mozak mi je počeo raditi munjevitom brzinom; prvo, ako zaobiđem pticu, preći ću u drugu traku i sigurno izazvati nesreću. Ako zakočim, snažni kamion koji vozi na malom rastojanju će sigurno udariti u moj automobil. Tek to će biti nesreća.

Moj sin, pomislih, dok je noga već spremna na kočnici, da se potpuno zaustavim, da stanem, da ne pregazim malo nedužno stvorenje koje se našlo na mome putu. Sve se događalo u djeliću sekunde, adrenalin je proradio, misli i refleksi se ubrzali i pojačali. Nastala je borba – naglo zakočiti ili ubiti sina i sebe.

On je sjedio pored mene, sve je događalo prebrzo da bi mogao bilo šta kazati. Nisam mogla reći ni sama. Nastavila sam dalje svoj put, ne dodavajući gasa, iza mene je kamion i dalje nesmetano vozio. Pticu nisam vidjela. Odjednom, u mojim grudima kao da se nešto skupilo. Stiskala sam volan i usne. Briznula sam u plač, jedva gledajući zamagaljeni retrovizor od suza koje su tekle u moje krilo.

„Mama, ne plači. Nisi mogla ništa drugo uraditi. Polahko vozi, smiri se“, dodirnuvši moje rame, govorio je, nastojeći makar malo da me utješi.

Šta sam uradila, vikala sam u kolima, Bože moj, šta sam uradila? Udarala sam dlanovima po volanu, koji se tresao od siline. Nije me bilo briga, ni za kola, za bilo šta…

Moje misli su ostale jedan kilometar nazad, na mjestu gdje možda leži mrtva ptica.

Sin je šutio, znao je da nije vrijeme da se više bilo šta kaže.

I dalje sam jecala, pokušavajući prikriti svoju bol, zbog sina, da ne brine. Nisam željela da ga moje suze isprate na posao. Nikada ne volim da je neko zbog mene tužan. Zar nije previše tuge u životu svakog čovjeka? Samo, tuge krijemo, pokazujući radosno lice, opet da ne rastužimo druge, makar je tako u mome slučaju.

Stigli smo na odredište, sin me lijepo pozdravio, pokušavajući da se nasmiješi, rekavši:

„Mama, ne brini, tako je moralo biti. Nisi mogla ništa drugo uraditi.“

On je oduvijek razumio moju prirodu, moje osjećaje i moju narav.

Jedva sam čekala da se vratim nazad, da stignem do mjesta gdje sam, ne znam ni ja sama kako, možda pregazila povrijeđenu pticu.

Već iz daljine sam primijetila da na cesti leži mrtvo tijelo ptice. Baš na onome mjestu gdje je sekunda postala vječnost, a odluka pitanje života i smrti.

Opet sam počela plakati. Na povratku sam mogla da plačem koliko me grlo nosi. Sažaljenje, osjećaj grijeha i ljubavi su miješali suze u potocima koje su tekle niz moje lice. O Bože, šta mi se ovo događa? Pomislila sam, na trenutak. Nisam se mogla zaustaviti. Nemarno sam brisala lice, bez brige hoću li smokriti odjeću ili će neko već u prolazu, iz drugih automobila primijetiti da se sa mnom događa nešto čudno. Vozila sam nazad do stana. Morala sam se malo smiriti. Nisam je mogla ni shraniti, kao što sam davno uginulog goluba. Nisam se ni oprostila od male ptice. Razmišljala sam o tome, tražeći smisao, neki izgovor za sebe. Pokušala sam da se zabavim kućnim poslovima, sve ne bi li uspjela skrenuti misli sa događaja tog jutra. Najviše me čudila moja reakcija, moje emocije, tuga što me ophrvala. Sin je uskoro došao s posla. Pozdravio me, pogledao u oči i samo rekao:

„Mama, nemoj biti tužna, tvoje srce je živo. A ona ptica će živjeti još dugo, dok god imam majku kao što si ti.“ Poljubio me u obraz, i otišao u kuhinju. Nisam ništa rekla. Samo sam opet plakala, grudima punim ljubavi skrivene pod krilom ptice koja je nastradala. Zar svi nismo kao ptice?

(prema istinitom događaju)

Admir Delalić by Sokak Sreće

1564 Posjeta 1 Posjeta danas