Išlo se ne tako rijetko u goste,obdanice ili na više dana ili nedelja ako su bili dalje,ili se odlazilo za posebne prilike,u prviće kad prvi put odiva dođe u svoj rod obično sa svekrvom i pošto već dobije prvo dijete,onda na babine kad iz roda idu da posjete porodilju i prijatelje noseći poklone za dijete i majku,bohčaluke za svekrvu,svekra i ostale ukućane,ne zaboravljajuči ni đuvegiju.Rodbina se posjećivala ako se iseli ili živi na drugom mjestu ili u brojnim drugim prilikama,za teferiče,Bajrame,od Ramazana,ili prosto da se vide oni koji se vole i poštuju. Običaj je bio da se prezivaju musafiri koji bi kod rodbine i prijatelja došli na zijaret.Prezivali su se na ručak,večeru,a ako nisu bili tako bliski na doručak ili na posjedak poslije podne.Pozivan je i njihov domaćin i poneko od rodbine i prijatelja,ali da ne bude pretrpano.Musafiri,izuzev neke sitnice,nisu donosili poklone.
Spremana su fina jela,nikako svakodnevna,najmanje desetak,počev od sarme u vinovoj lozi od miješanog mesa prelivene kajmakom,jahnije,bosanskog lonca,đuveča,bureka,raznih pita pa do baklave a za manje svečane prilike hurmaje i unutme.Na kraju su posluživana lahka jela,jerište pilav,sutlijaš,muhallebija,zerde.
Svaka kuća je u sobi za sjedenje i u još ponekoj imala abdesluk za uzimanje abdesta za namaz a služio je i kao kupatilo i za pranje ruku prije i poslije jela.Biranim musafirima u ovu svrhu se prinosio lahki savatli bakarni leđen u koji se iz ibrika posipala voda po rukama a zatim se dodavala mahrama da musafiri otru ruke.
U abdesluku se voda držala u kantama od čimke ili u bakarnim đugumima.Zahvatala se ili nasipala u saffe i polivala po rukama i tijelu.Voda se slivala u oluk i oticala u jarak koji je vodio u bahče.Velike kuće su imale ćenife za odlaženje „porad sebe“ u samim kućama,na kraju hajata ili u isturenim dijelovima kuće prema bahči.Druge na avlijama u nekom sklonitom ćošku kao što su bile pokrivene suldrme sa odvodima na krajnje dijelove bahči.Uvijek se držala voda u čistim,zatvorenim posudama i neka vrsta malih mahrama obješenih o čivije koje su otkuhavane često.Prostorije su redovno prane,imale su svoj takrevat,pribor za pranje.
Kuće pa ni u Polju nisu imale vodu,samo je Azizehanma u avliji imala česmu.Voda za piće i kuhanje se vadila iz bunareva,donosila sa izvora ili javnih česmi sa sokaka.Za pranje i druge potrebe koristili smo vodu sa potoka ili rijeke.Kuće u Polju su imale vodu sa potoka koja se jarcima razvodila na drvene česme u avlijama.Ona je dalje oticala u bahče da se zalivaju lijehe povrća.U doba ljetnih suša počesto je bivala nestašica vode i ako je Lim nedaleko proticao a u Vakufu i Mileševka.Nije bilo nikakvih mogućnosti ni volje da se riječna voda koristi za navodnjavanje njiva,gledalo se u nebo šta ono da.
Na padinama potoka iznad naše Gornje kuće prema Dušmanićima izvirala su dva izvora,Veliki i Mali.Sa njih smo uzimali vodu za piće,naročito za vrijeme rata kad nije bivalo vode na česmi.Ujutro ranom zorom po sabahu,obično bi prve išle Azizehanma i moja nanna a često i ja,pošto su one voljele da im je voda čista i zahvatale su je opranim saffom,a nisu bile „sigurne“ da to rade svi.Malo dalje,uz brdo,kad se prođe Kadribegovinaa i bahče Ibrahimage Veljovića i Nećirefendije Cupa i dođe do Hadžinice,izvirala je voda Vuk iz podzidane česme.Ova voda se donosila za iftar uz Ramazan.Donošenje vode je bila jedna od prvih dužnosti djece.Počinjali smo sa malim šerbetnjacima,đugumima i polahko prelazili na veće sudove.
Česma na sokaku je bila sastajalište da se uz točenje vode popriča.Odmah do nje na početku sokaka iznad Arifagine kuće širila je svoje grane stara jabuka koju je posadio moj dedo Avdaga.Kažu da je bio miran,dobre naravi,srednjeg rasta i bijele puti i da je volio da sadi voćke.Imao je dosta prijatelja po selima a i srpski seljaci kojima je agrarom pripala naša zemlja su mu donosili od ljetine,iako nisu bili više u obavezi;bojali su se Boga i ljudskog hakka.Naravno,sličnost i njegovo ime je naslijedio od amidže Abida mlađi sin Avdo.
Ispod jabuke vrlo blizu mejtefa uvijek se neko odmarao a često seljaci Srbi koji su se vraćali iz grada prema dalekim selima Tocima,Džurohovi i dalje niz Limsku dolinu.Vadili bi iz tkanica,šarenih torbi,smotuljak crnog ražanog hljeba ili ječmenicu i drveni čanak mrsa i polić rakije da na kraju zaliju jelo.Dizali bi se uz riječi „Bogu vala“,uzimali bi konje puštene na mejtefsku zelenu da pasu,dok oni ne prezalogaje i kretali dalje put svojih sela.
Iza kuća su se prostirale bahče za zerzevat,povrće.Gajilo se skoro sve,kupovalo se malo na pijaci radi promjene.Iz bahči se nije prodavalo,bar u gradu,jer je bila sramota.Slalo se onima koji trenutno nemaju ili došljacima bez zemlje.Pored ovih sa povrćem,imali smo i bahče pune šljiva,jabuka,krušaka,oraha.Kakvih samo šljiva nismo imali:sitnih,krupnih,slatkih i nakiselih ranki,požeški od kojih se pekao pekmez,pa ukusnih i dok još nisu zrele,nakiselih bjelica,a tu su bile i džanarike koje niko nije htio izuzev djece dok su još zelene,a od njih usta utrnu da se ne mogu ni otvoriti.
Po skladovima njiva koje su počinjale iza bahči sve do Lima gajeni su žbunovi ribizli,malina,patuljastih ruža.Svaka kuća je imala makar jedan žbun crvenih,mirišljavih,majskih ruža u gornjoj avliji i ruža puzavica što su se savijale oko prozora.
Od ruža se pravilo slatko i vadila đulsija,ekstrat za šerbe.U cvijetnjacima koji su se prostirali oko kuće sadile su se i druge vrste ruža blagih mirisa,bijele nježnih latica,rozikaste a imali smo i vrlo rijetke plave ruže.Katmer je bio drugo omiljeno cvijeće,bordo,crveni,bijeli,miješani,topkaranfil ili turski katmer,opojnog mirisa bez obzira koji;žute kadifice,otužnog mirisa,careva oka,starinski šeboji ispunjavali su mirisima avlije i bahče.
Kaloper teškog mirisa,sasvim na kraju bahči u hladu a čuvarkuća po krovovima mutvaka i duvara su štitili kuće od uroka.
Neke kuće su oko česmi imale čičekluke,gusto zasađene cvijetnjake,odvojene od avlija lahkom,rezbarenom,niskom drvenom ogradom gdje se doručkovalo ili se učio Kur*an u svježini zalivenog cvijeća rano ujutru i kad zahladi.Tu je sađeno šareno i bijelo cvijeće,šeboji,proljetni zumbuli,ljetni mirišljavi zambaci,jesenje margite.
U maju u našim bahčama savijale su se grane bijelog i ljubičastog jorgovana a nešto kasnije bi ga zamijenio bijeli jasmin koji bi svojim mirisom dopirao i do soba.Sa prozora soba što su gledale u bahče mogle su se savijati teške,zelene grane voćaka i po mjesečini prebirati još jedri plodovi šljiva,jabuka,slušajući umirujući žubor i osjećajući svježinu limske vode što uspavljuje.
Govorilo se da Lim ne žubori uvijek isto,u nemirne noći pred kišu se žubor povećavao i postajao praskav.
Izvor:Munevera Hadžišehović:Muslimanka,Clifton New Jersey(USA)1997.