PJESNIK I DRVO

Drvo

 

– Hej, čuo je glas. Okrenuo se i ugledao staro drvo.

Vratio je pogled na udaljenu planinu, pokrivenu snijegom koji je kopnio.

– Hej, pjesniče! Čuješ li me?

Opet se okrenuo u pravcu drveta i pomisli u sebi. Heh, drvo, zar ti govoriš?

– Da, ja govorim. Ti znaš da sve stvoreno ima dušu. Zašto i ja ne bi govorio? Dugo sam ovdje sam, a malo je onih koji me mogu čuti.

– Kakvo si ti drvo? Drveće ne govori, nema šta reći osim što služiš za proizvodnju kisika, drveta i hlada.

– Da, to je tačno pjesniče, ali sam i ja živo biće. Želiš li razgovarati?

– Pa evo, već razgovaramo ma koliko se to ludo činilo.

– Istinu govoriš. Ipak, malo je onih koji mogu čuti moj govor, pogledati u moju krošnju i razmisliti o mome životu. Nego, zašto si došao ovdje u planinu? Samo vuci i lisice dolaze na mjesto gdje ti sada sjediš, a moje grane posjeti samo rijetki orao koji se ne plaši ostati izdvojen na grani, u mojoj pustoši bez okolnog drveća.

– Došao sam da saberem misli, malo da prošetam, daleko od ljudi i civilizacije. Da ti iskreno kažem, i nije mi do razgovora. Često ne volim riječi, pun sam riječi koje imaju i nemaju smisao. Kad se one kažu, nestanu, a ostanem ja, sa onim neizrečenim, nedostižnim, što se riječima ne može kazati.

– Prijatelju, mogu ti reći prijatelju, mali broj ljudi može da čuje moj glas i ono što imam reći. Da, jesi moj prijatelj pjesniče. Sama sudbina, kao vjetar list moju granu što nosi, tebe je meni donijela.

– Dobro ako tako misliš. Ali ovo je u svijetu ljudi potpuno luda stvar – razgovor drveta i čovjeka. Ovo ću morati da sakrijem, da nikome ne govorim. Još mi treba da me proglase ludim. A već je svaki pjesnik na putu do nadahnuća u dobroj mjeri van pameti, koju inače ljudi poznaju.

– Pamet je prijatelju relativna stvar. Svako mjesto gdje čovjek dođe ima svoju pamet, koja samo tu vrijedi. Svaka zemlja, ptice su mi rekle, ima svoje zakone. Pričale su mi ptice i o zakonima u njihovom svijetu i kažu da se najviše čude ljudima. Jedna odbjegla ptica mi je kazala kako je njen vlasnik uvijek mislio da ona pjeva o ljepoti, a nije znao da je pjevala za slobodom. Ništa vi ljudi ne znate, a oni malobrojni koji znaju, ne smiju pričati ili im nije dozvoljeno zbog reda kojeg čuvaju.

– Ne razumijem baš sve, ali dobro. Neka ti bude, kad je već ovo dovoljno ludo, želim te pitati nešto.

– Izvoli, samo pitaj.

– Šta je vrijeme?

– Vrijeme je protok koji teče za nas stvorenja na putu prema vječnosti. Jednom će sve da se zaustavi u stvaranju. Vrijeme svemu daje svrhu ili je uzima. Ja imam svrhu, ti, baš sve i svako. Ništa nije slučajno. ni ovaj naš susret, kojem malo ljudi može biti prisutno. Vrijeme ostavlja prostor da radi za nas ili protiv nas. Mi smo sekunde u protoku vremena. Ja sam ispunio svoj zadatak, makar i oronuo, usamljen. Sve što vidiš na meni je dokaz moje misije, suhe grane, osakaćeni vrhovi i šuplje deblo. Sve je to svjedok da sam izvršio svoju misiju. Vjeruj mi pjesniče, da ima ljudi koji su manje korisni od najslabijeg drveta u ovoj šumi. Dobro je da razmisliš o ovome. Nadam se da si zadovoljan odgovorom, pitaj me još šta god želiš.

– A ljubav, šta misliš o ljubavi?

– Moj prijatelju, osjetiš li ovu samoću kojoj sam okružen? Ona ti daje odgovor. Da je za sve ove godine, prošlih sto godina, kako je moje korijenje uzelo svoj temelj u zemlji, neko drugo drvo bilo pored mene, neko od moje vrste, ne bih ostao suhih grana, ne bi me šibali gromovi i sjeverci koji su pržili i lomili moje izdanke. Da je bilo tako, ni ovaj razgovor ne bi bio potreban. Ne znam ti ništa više reći o ljubavi, odgovorilo je drvo, dok je proljetni vjetar lagano ljuljao njegove grane u pravcu Istoka.

Pjesnik se bez riječi ustao, uzeo sako na kojem je do prije nekoliko trenutaka sjedio. Popeo se na kaldrmisani put. Prebacio je sako preko ramena. Nije mogao napisati niti jednu pjesmu.

Admir Delalić

Sokak sreće

1133 Posjeta 2 Posjeta danas