Deda
Moj deda, Bećir Tabaković, rodio se 1932. godine, u vrijeme kada posljednje grožđe počinje visiti u suhim i gnjilim grozdovima i kada se u dvorišta i okrajke iznose kazani za pečenje rakije. Podno sela nalazi se harem s kosim, kamenim nišanima zaraslim u travu i kostrijet – tu počivaju njegovi preci. S jedne strane harema prostiru se njive s usjevima, a s druge raste šuma koju razdvaja zapušteni, kolski put. U selu kažu da nije zgodno tuda prolaziti noću, jer duhovi umrlih izlaze iz kaburova i presreću ljude.
Stara kuća
Kamenjara u kojoj je deda rođen i danas postoji. Zidovi su joj zarasli u travu i korov, a u šupljem i istruhlom krovu, već decenijama lastavice svijaju gnijezda. Po dedinom sjećanju na koje se ovdje pozivam, tu je kuću njegov otac Osman dovršio početkom dvadesestog vijeka. Imala je samo jednu prostoriju i bila je tako nestabilna da se činilo kao da će se krov, osovljen na drvene grede i prekriven ćeramidom, svakoga časa urušiti.
U toj kući, u rasponu od 1907. do 1930. godine, svoje prve suze na ovom svijetu isplakala su, već pomenuta, dedina braća i sestre – ukupno njih šestoro. Od svih uspomena na nju, deda se najjasnije sjećao mraka: kameni zidovi bili su debeli i hladni, a prozor nedovoljno velik da obezbijedi dovoljnu količinu svjetlosti. Sjećao se i poda pokovanog jelovim daskama, koje su na pojedinim mjestima bile toliko rastavljene da su se između njih provlačili miševi. Noću, kada bi spustio lice na njihovu oblanjanu površinu, osjetio bi kako zaudaraju na vlagu, crvotočinu i trulež.
Jedini namještaj u kući činio je rasklimani kredenac, s mnoštvom pregrada od kojih su neke bile ustakljene, a neke zatvorene drvenim vratašcima i zaključane. Na onima koje su bile dostupne svima, dedina majka držala je limene tanjire, pribor za jelo urađen od bukovine, staklenke s octom, sokom od zove i šipka, kao i drvene posude za mlijeko. Pod ključem su se obično čuvali brašno, so i suhe smokve, a ponekad, kad bi se u kući našlo, i ostala hrana: mladi sir, sir iz mijeha, suho meso, maslo, tegle s medom i slatkom od drenjina, te rakija ili “čelja”, koja se i danas u porodici koristi kao univerzalni lijek u liječenju svih vrsta bolesti. Krompir se odlagao u malu podzemnu prostoriju ili trap, odmah uz kuću, na čijem vrhu je stajao drveni poklopac sa željeznom halkom. Kada bi se poklopac podigao, ukazale bi se male merdevine koje su vodile unutra.
Stolari
Dvadestak metara dalje, pod starom murvom, nalazila se još jedna kamenjarka koja je pripadala dedinom ocu, Osmanu. U njoj je izrađivao stvari od drveta: šćemlije, štokrle, pratljače, oklagije, držalice za ratarski halat i mnoge druge, neophodne predmete. Dedin najstariji brat, Ibro, onaj što će poslije postati vojnik 369. legionarskog puka NDH i nestati tokom opsade Staljingrada, bio je u tome još vještiji, pa je pravio prese za voće, burad, stapove, sepete, sedla, a jedne prilike je izradio i mihrab za džamiju. Čim bi kročio unutra, dedin nos bi se ispunio prodornim mirisima zemlje, prašine, smole i rezanog drveta. U jednom uglu, ipod konjskih amova koji su visili o željeznom klinu zakucanom u zid, nalazile su se dvije šćemlije: na jednoj bi obično sjedio deda, a na drugoj bi njegov otac ili brat tesali kakav drijen, bukvu ili grab. Kada bi dnevni posao bio gotov, deda bi najprije složio halat – sjekiru, blanju, klinove, šilo – a potom pokupio iverje i odnio ga u kuću: njime je majka svakoga jutra potpaljivala vatru u krušnoj peći.
Mrkov
Dedu-dječaka je, ipak, najviše privlačila staja – trošna baraka prekrivena slamom i podignuta na malom četvrtastom gumnu iza kuće – jer je u staji “živio” Mrkov, porodični konj i zadugo jedina životinja koju je njegov otac sebi mogao priuštiti. Pripadao je pasmini hladnokrvnih, arapskih konja koji slove za vrlo mirne i izdržljive životinje, kao stvorene za rad u polju. Deda se sjećao njegovih nabreklih sapi, njegove duge i raskuštrane grive koja se džilitala uvijek kada bi potrčao niz gumno, a nakon što ga jednog ljeta pokosi slinavka, njegove skladne i čiste linije, njegovo čvrsto čelo s bijelom zvijezdom na sredini, nastavit će živjeti u dedinim snovima sve do smrti.
Težak
Život mom dedi i nije pružio mnogo izbora. U dobi od pet godina, s ocem, majkom, braćom i sestrama već je radio u polju, stičući prva znanja o tome kako da od prirode dobije ono što mu je potrebno da preživi. S vremenom se prometnuo u vrijednog težaka koji je do u tančine poznavao varljivu ćud dubravske zemlje. U vrijeme njegovog odrastanja, tokom posljednjih sedam godina One Jugoslavije, kako ju je uvijek nazivao, bio je, kao i svako u selu, više gladan nego sit. “Bila su to teška vremena”, govorio je, kao da su postojala neka druga u njegovom sjećanju.
Stolaclook, pise E. Nezirovic