U Ljubuškom je nikao jedan od najvećih maslinjaka u privatnom vlasništvu u regiji, u kojem je zasađeno 6.000 stabala.
Uzgoj maslina u Hercegovini nije tradicija, međutim, u posljednje vrijeme uzeo je maha.
Nova saznanja daju prednost specifičnoj klimi na tom području.
Agronomi predviđaju vrhunsku kvalitetu maslina, a novi maslinari već se takmiče sa onim iz puno poznatijih maslinarskih krajeva.
Tako je u Ljubuškom nikao jedan od najvećih maslinjaka u privatnom vlasništvu u regiji, izvještava reporter Al Jazeere Ivan Pavković.
Iako je idustrijsko maslinarstvo novitet, u Hercegovini je i ranije bilo manjih pokušaja uzgoja maslina.
Ulje za bega Kapetanovića
Najstarija višestoljetna maslina u Hercegovini nalazi se u dvorištu Mile Tolj u Vitini.
Porodica Tolj proizvodila je nekada maslinovo ulje za bega Kapetanovića, koji je maslinu prvi donio u Ljubuški krajem 18. stoljeća.
Još uvijek tamo postoje ostaci starog mlina za proizvodnju ulja, zapravo, ostao je samo kotač za mljevenje.
Baka Mila se sjeća da je posljednji put upotrijebljen prije 58 godina.
“Staviš doli dasku, gori dasku i undan gnječi. To doli propada, u tu vodu, ulje. I undan se poslje kašikom skupi. I tako je se to radilo”, objasnila je baka Mila proces mljevenja maslina.
Više od 200 hektara hercegovačkog krša preorano je i pretvoreno u maslinike.
U obitelji Tolj nisu bili ni svjesni da imaju savršenu mikroklimatsku lokaciju za uspješan uzgoj maslina.
Oni su proizvodnju napustili, ali je u Ljubuškom sada pokreću drugi, i to u iznenađujućem obimu.
Tu je jedan od najvećih privatnih maslinjaka u regiji, na kojem je zasađeno 6.000 maslina.
Da bi se to napravilo, krš se morao minirati, kamen samljeti i preorati.
Vlasniku Draganu Mikuliću mnogi su se čudili.
“Kamen je bio velik, samo je koza mogla okolo proći. Niko nije mogao ni zamisliti da nešto može ovdje uspjeti”, objašnjava on.
No, neobičan Mikulićev poduhvat pokrenuo je trend masovne sadnje maslina u Hercegovini.
Maslina kao hercegovački brand
Spoj mediteranske i kontinentalne klime daje izuzetno dobre uvjete za uzgoj maslina.
Stoga je već više od 200 hektara hercegovačkog krša preorano i pretvoreno u maslinike.
Radi se o milionskim ulaganjima, no isplativost je tolika da se Mikulić, iako je trgovac, posvetio maslinarstvu u potpunosti, vidjevši u tome novu priliku.
Plasman je već osiguran, a u Ljubuškom se grade i uljare.
Mikulić kaže da je u svijetu maslinarstvo i fino ulje – trend.
“Vidio sam kako su to lijepa ulja, kvalitetna. Uvijek mora imati čovjek nešto što drugi nema, da bude konkurentan”, priča on za Al Jazeeru i ističe kako je plasman već osiguran, a u Ljubuškom se grade i uljare.
Svi se žale na male poticaje, no ipak rade.
A agronomi upozoravaju kako bi se domaća maslina morala i zaštititi.
“Nazvali bi je Ljubuša maslina. I na tome graditi brand. Da to bude zajedno s poljoprivrednim ljubuškim proizvodima. S ‘blatinom’ vinom, sa šipkovim sokom, s maslinovim uljem. I tako ići na tržište”, veli Branko Rogić, agronom.
Oštra zima bila je test.
Maslina je preživjela, što znači da su mikrolokacije dobro odabrane.
Treba proći još koja godina do punog uroda i novog ulja na tržištu.
No, ulagači se raduju, za njih je surov hercegovački kamen postao plodan.
Izvor: Al Jazeera