-A bilo je tu nekoliko sjajnih događaja,ali sve zahvaljujući Džemi Bijediću.Džema je mene volio,on me na koncu zadržao u Mostaru.Uglavnom,Gadafi je bio neobičan.Džema meni dogovori intervju s njim za lokalni radio.Zamisli,državnik govori za Radio Mostar.Pojavljuje se Hajro Somun u vili s TV ekipom,moli me da i on tu na mjestu događaja uradi svoj prilog.Eto Gadafija sa sekretarom u kućnom haljetku,sjedne,da nam divan intervju…
Pozdravimo se lijepo i raziđemo,kad eto njegovog sekretara koji kaže da je pukovnik zatražio da se vratite.Zašto,pitamo se.Kaže sekretar da je on davao intervju u kućnom haljetku,jer je intervju dogovoren za lokalni radio,a intervju je podijeljen s TV kućom,ne može on kao šef države davati intervju u kućnom haljetku.Ponovo smo se vratili i davali drugi.
Na Titovom mostu,kišica neka,idu desnom stranom Džemal Bijedić,Moamer Gadafi,Miša Marić,obezbjeđenje…publika stoji…Neko iz naroda viče:“Džema,skini Gadafiju tu kukulju da ga vidimo…
I Džema mahinalno,onu kukulju i dolje…Ostao sam zabezeknut,ipak je Gadafi šef države.Ja ga pogledah začuđeno kad Džema se smije,okreće Gadafija prema narodu,ovaj se smije…valjda prepoznao taj spontanitet.
Ipak,Džema je bio mudar.Šta ti je državništvo.Dolazi Muharem(šef protokola),u vilu i kaže da je pukovnik Gadafi izrazio želju da ide da klanja.
—Odvedite ga u Karađozevu džamiju,jer je lijepa i blizu.Izlazi Muharem,ljeto je.Vruće je.Vraća ga Džema.“Nemoj braca da on uđe u praznu džamiju.“Muharem odgovara da se ovi naši ne pretrgoše klanjajući.Naredba je glasila da se dva autobusa pošalju u Podveležje,da se natrpaju mumini(tako je zvao ove iz Podveležja),oni svi znaju klanjati.Prije nego ih istrpaju pred džamijom,neka odu oprati noge,da sve bude kako treba-prisjeća se Mišo.
Zanimalo nas je kako je upoznao Džemala Bijedića.
—Sjedimo u Crvenom salonu,nema političara,Ico Voljevica,ja i nekoliko prijatelja,te Džemin školski drug Šico Ombašić koji ima teški šećer,konobar.Džemo mu stalno govori:“Šico nemoj pit*,udarit će ti loza u noge,ne valjaju ti te noge…“Šico pije,Džemi je naumpala muzika.Zove na sav glas:“Gdje mi je ona Romina,Fadil Karić da mi otpjeva „A moj Aljo…“Odem ja na recepciju,nazovem Fadila i on obeća da dolazi za pola sata.Mi sjedimo kad niz stepenice se čuje harmonika i tražena pjesma“A moj Aljo,crne oči…“Tri poslije ponoći,preko Musale,uz sve obezbjeđenje pratimo Šicu.U jednom trenutku Šico posrne,a Džema ga uhvati:“Jesam ti rek*o,gunđa Džema njemu,jesam ti rek*o da ne piješ.Ali,ništa ti ne brini,tebe će tvoj Džemac smjestiti u bešu“.I vodi pijanog konobara u penziji,vodi ga i smješta u krevet.
Tri dana nakon toga počinje centralni jugoslavenski dnevnik scenom u kojoj se crni linkoln zaustavlja pred Bijelom kućom,izlazi nasmijani Gerald Ford,predsjednik SAD-a,pozdravlja Džemala Bijedića sa smiješkom,naklon nije izostao,nakon toga sjede,vode ozbiljne državničke razgovore…a ja razmišljam kako je tri dana prije toga nosio pijanog konobara,svog druga iz školskih dana u krevet.To je bio Džema.
Izvor:AZRA