STAV: Patologija bošnjackog zaborava

filip-mursel-begovic-kolumna1

Onaj ko je siguran u sebe djeluje autonomno, ne osvrcuci se na ono što radi neko drugi. Njemu ne može srbijanska politika krojiti sudbinu, jer on ne re-agira zato što mu nije potreban spoljni pokretac; on agira, jer je njegov impuls u njemu, a ne izvan njega

Jutro nakon što je gorjelo Predsjedništvo BiH vladala je u Sarajevu grobna tišina. Neko je s pravom bio u šoku bojeci se novog rata, neko je smišljao kako situaciju iskoristiti da dode na vlast, A neko je djetinje razmišljao o boljem životu. Dok su sarajevski sovjeti izražavali svoj bunt na gradanskim plenumima, uveliko su trajala nagadanja (i upiranja prstiju) o tome ko stoji iza paljevina državnih institucija. Nikada nismo saznali, niti cemo saznati, ko je ustvari zapalio ono što u ratu nije uspio ni agresor. Pa nas je prekrio zaborav.

Došle su kiše i grozomorne poplave i niko više nije pricao o paljevinama. Bosanska zemlja kao da se pobunila što se svi u nju licemjerno kunu i pocela je kliziti odvukavši sa sobom hiljade domova. Neko je naricao NAD jedinom imovinom koja mu je otišla u nepovrat, neko je molio da njega ne zadesi ista sudbina, neko je licemjerno sakupljao politicke poene, a neko je nesebicno sakupljao pomoc. Nikada nismo saznali kako je hiljade ljudi obnovilo svoje domove i, zaboga, kako su uopce preživjeli tu kataklizmu. Nikada nismo saznali ko je kriv što su nasipi popustili. Niti cemo saznati. Neko je tek rezignirano dodao da nas je Bog kaznio jer smo takvi kakvi smo – stoka – i da nema nade jer ništa nismo naucili, niti cemo nauciti. Pa nas je prekrio zaborav.

Zatim je došlo Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu. Pricati o poplavama bilo je bogohulno. Prije svake utakmice Zmajeva vladala je grobna tišina. U Federaciji su ljudi padali u nesvijest kada bi Bosna zabila gol, u RS-u su se veselili kada bi Bosna primila gol. Neko je sanjao da Bosna bude prvak svijeta (kao da bi to išta promijenilo), neko ništa nije sanjao jer su snovi postali luksuz za dokone i posebno nadarene, neko je postao kanalizacija za Sarajevsku pivaru i svoje je snove nakon utakmice izbljuvao u obližnju halu. Kada smo izgubili, sve smo dijamante bacili pred svinje. Barem smo našli krivce – izbornika, nogometaše i sudiju koji nije „zviždao jedanaesterac“. Pa nas je prekrio zaborav.

Pocela je predizborna kampanja, A u njoj se ne spominju loši rezultati, što ukljucuje i nogomet. Cinilo se da su nam kandidati i protukandidati isisali posljednje životne sokove iz izmorenih tijela i da ništa više nije ostalo. Neko se bojao da ce izgubiti posao, a neko se nadao da ce dobiti posao. Neko se nadao da cemo napokon dobiti suvereniju vlast. Pa nas je prekrio zaborav.

Neko je ušao u koaliciju pa iz nje izašao i ni DANAS nismo saznali imamo li uopce vlast. Još uvijek se ne zna hoce li nas sve skupa prekriti zaborav ili ce neko pokušati iskoristiti situaciju da od lošeg napravi još gore. Potom je Nerdin Ibric napao policijsku stanicu u Zvorniku. Neko je rekao da smo radikali i da se s nama ne može živjeti. Nikada nismo saznali motive. Nikada i necemo. Pa nas je prekrio zaborav.

Došao je Papa. Neko je hinio gostoljubivost, neko se nadao pocetku jednog dugog prijateljstva, neko se radovao što je Sarajevo urednije nego ikada prije, ali nas je uskoro sve prekrio zaborav. Zatim su pocele obljetnice genocida koji je agresor izvršio NADBošnjacima širom Bosne. Da i hocemo, ne možemo zaboraviti, barem dok nevinima još uvijek klanjamo dženaze. Neko je rekao da pretjerujemo s pricom o genocidu, neko nas je denuncirao da žrtve koristimo u politicke svrhe, neko je nudio ruke pomirenja istodobno hapseci naše ratne heroje. Srebrenica, mjesto gdje smo dvadeset godina od genocida još uvijek emotivno najslabiji i najbolniji, a argumentima istine najjaci, nakon napada na srbijanskog premijera postala je diplomatsko oružje srpske politike.

Neko je rekao: „Zaboravimo šta se dogodilo, evo vama i dalje ruka pomirenja!“ Neko je, taj neko, promišljeno zajahao na patologiju naše zaboravnosti i uvjerava nas da moramo zaboraviti jer moramo živjeti jedni UZ druge. Od te prijetvornosti i nepravde covjek može izludjeti, od toga se mora probuditi, a nastaviti živjeti jedan uz drugog. Ta vrsta pogubnog mazohistickog bošnjackog mentaliteta koji vazda djeluje reaktivno proizlazi iz nesigurnosti u vlastiti identitet, iz nedostatka emancipacije, nedostatka programa, strategije, minimalnog politickog konsenzusa. Onaj ko je siguran u sebe djeluje autonomno, ne osvrcuci se na ono što radi neko drugi. Njemu ne može srbijanska politika krojiti sudbinu, jer on ne re-agira zato što mu nije potreban spoljni pokretac; on agira, jer je njegov impuls u njemu, a ne izvan njega.

Bošnjaci još uvijek najvecim dijelom svoju aktivnost svode na reagiranje, jer njihov mentalitet još nije autonoman. Otuda negodovanja na ono što rade drugi, umjesto da se samostalno i snažno djeluje u skladu sa svojim ciljevima. Ako ikada tako bude, nekoga drugog prekrit ce zaborav pa cemo ga prijateljski buditi i nuditi mu ruku pomirenja.

(Faktor.ba)

747 Posjeta 1 Posjeta danas