Najgora opsada u modernoj historiji. Tako se cesto kaže za stanje Sarajeva tokom rata od 1992. do 1995. godine. No, na današnji dan prije 22 godine glavni grad Bosne i Hercegovine dobio je nadu da ce biti bolje i slamku za dobijanje životne snage.
DANA30. jula 1993. godine, u vecernjim satima, uspješno je završen Objekat D-B, odnosno prokopan je tunel koji je povezivao bh. prijestolnicu s ostatkom slobodne teritorije.
Pored mogucnosti da se dostavi hrana, lijekovi, medicinski materijal, oružje, municija, u narodu poznat kao Tunel spasa (zvanicno ime mu glasi Spomenicki kompleks Tunel D-B) osigurao je nadu za spas i nacin povezivanja.
DANASje ulaz u Tunel spasa sa strane Butmira (drugi ulaz ili izlaz je u naselju Dobrinja – DB) turisticka atrakcija. Deseci hiljada stranaca, a i bh. gradana, mladih, starih… dolaze na ovaj lokalitet i saznaju šta se dešavalo u Sarajevu, zbog cega se ovaj tunel morao napraviti, kako je pravljen, kojim sredstvima te iz prve ruke uce kako je bilo proci tim putem.
“Sada posjetitelji mogu uci u 25 od 800 metara tunela, vidjeti kako je. Sada je suho, uredeno, ne kao što je bilo u ratu. Još im damo jedan pokazni ruksak od 40-50 kilograma, kažemo da malo produ tunelom, te još zamisle slabu rasvjetu i vodu do struka… Njima je to nezamislivo, A nama je to bila svakodnevnica”, govori za Al Jazeeru Dina Memic, kustosica muzeja koji se nalazi u kuci porodice Kolar.
Posljednjeg DANA jula ove godine svecano ce biti obilježena 22. godišnjica prokopavanja i puštanja tunela u promet. Ranijih godina radene su izložbe vojnog i ratnog karaktera.
VIŠESTRUKI ZNACAJ TUNELA
Objekat DB, ili Tunel spasa, imao je višestruki znacaj za stanovnike Sarajeva.
”Olakšano je snabdijevanje grada, opala je vrijednost robe u gradu. Tu je i politicki znacaj, bilo je prijedloga, prije nego što je napravljen Tunel, da se izmjesti glavni grad u Zenicu i Tuzlu, zbog stranih diplomata, ali nismo na to pristali i tako su morali dolaziti da vide šta se dešava, A našim politicarima je bilo olakšano da idu”, navodi Memic.
”Tu je i kulturološki znacaj. Nakon premijere ‘Skloništa’, stigao je 51 poziv za gostovanje u svijetu, ali nisu mogli napustiti Sarajevo, kako je kazao Safet Plakalo, reditelj predstave, jer im nije niko znao objasniti kako da napuste grad. Djeca su odlazila na razna takmicenja, muzicari na festivale, na Euroviziju… Tu je i psihološki aspekt, da se grad mogao napustiti u slucaju potrebe. Ulio je nadu, sigurnost da se može sa svime izboriti.”
“Ove godine radimo izložbu ‘Welcome to Sarajevo’, koja ce kroz drugaciju prizmu prikazati kulturološki i umjetnicki otpor Sarajeva agresiji. Ispreplicu se svakodnevnica i život teatara – za ONE koji ne znaju, tokom opsade napravljeno je 50 premijera te daleko više drugih predstava”, navodi Memic.
Brojne prepreke do slobode
Ove godine ce biti prikazane fotografije sa predstava i sarajevskog života, pozivnice, zahvalnice, najave, clanci, kritike, afiše…
“Bit ce to multimedijalni prikaz. Objavit cemo snimak prve odigrane predstave u ratnom Sarajevu, koja se zvalaSklonište, A iz koje je potom nastao Sarajevski ratni teatar (SARTR). Ovaj snimak imat ce i prateci dio, odnosno dokumentarni FILM Od Skloništa do Sartra, kao i dokumentarac o Sarajevskom gudackom kvartetu Dževada Šabanagica, bit ce jedna instalacija iz Pozorišta mladih…”, dodaje kustosica.
Prije 30. jula 1993. godine jedini nacin za nekoga da napusti Sarajevo bilo je trcanje preko piste aerodroma (ispod koje je potom prošao tunel). To se nazivalo trcanje na 450 metara s preponama, jer su tu bile brojne prepreke – “ježevi”, žice, senzori pokreta, rovovi, te pokretne blokade – pripadnici mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, koji su vracali ONE koji su pretrcavali pistu na polaznu tacku.
Mnogi su uhvaceni, ubijeni, ranjeni u bici za život, za opstanak… dovoljan razlog za razmatranje mnogih ideja koje su zvucale suludo. Na srecu Sarajlija, ova je “upalila”.
Krajem 1992. godine Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) angažirala je dva inžinjera da naprave projekt za izgradnju. Odredene su polazne tacke na Dobrinji i u Butmiru, a projekt je završen u januaru 1993. godine.
Komanda Prvog korpusa ARBiH izdala je 12. januara te godine naredbu za organizaciju prvih radova, koji su poceli 28. januara, A prve metre tunela iskopali su 1. marta pripadnici Prvog korpusa. Za kopanje su korištene krampe i lopate, a jedina rasvjeta bila su kandila (posudice napunjene jestivim uljem s kratkim fitiljem).
“Zbog nedostatka opreme i materijala, radovi su sporo napredovali, pa je projekt u martu 1993. godine zapao u krizu. Tada je o projektu obaviješten predsjednik RBiH Alija Izetbegovic. Nakon dodatnih naredbi, kopanje je nastavljeno svim raspoloživim kapacitetima”, piše u brošuri Tunela spasa.
Drvo i željezo
“Krajem aprila pocelo je i kopanje iz pravca Butmira. Poseban PROBLEM predstavljala je podzemna voda. Zbog prekida u napajanju elektricnom energijom, voda se iz tunela cesto iznosila u kantama ili kanisterima. Sa strane Dobrinje za ojacavanje zidova koristilo se željezo prikupljeno u sarajevskim fabrikama. U Sarajevu je bilo gotovo nemoguce pronaci drvo, dok je u Butmiru bilo obrnuto. Korišteno je drvo sa planine Igman.”
Vojska Republike Srpske je u meduvremenu saznala za radove na tunelu, koji su bili potom otežani stalnim granatiranjem. Uprkos svemu, 30. jula 1993. godine oko 21:00 sat, dva covjeka, kopajuci sa dvije razlicite strane, uspjeli su spojiti ruke negdje ispod sarajevskog aerodroma.
“Na samom pocetku rada tunela sve se nosilo na ledima i u rukama. Prenošena je hrana, cigarete, nafta, municija, naoružanje, lijekovi, ali i ranjenici. Naknadno je postavljena pruga, pa je TRANSPORTolakšan korištenjem malih vagona. Kroz tunel su uspostavljene i telefonske veze Sarajeva i slobodne teritorije. Poslije je kroz tunel proveden cjevovod za transport nafte u grad, a nakon toga i kabl za prenos elektricne energije”, objašnjavaju u brošuri Fonda memorijala.
Tako je bilo u ratu. Kasnije je tunel postao turisticka atrakcija Sarajeva, A iz godine u godinu ima sve više posjetitelja.
“Kada smo od porodice Kolar preuzeli upravljanje muzejom i tunelom, odmah smo se posvetili uredenju kompleksa i povecanju kapaciteta. Ranije je postojala brvnara, koja je mogla primiti 80 posjetilaca, A sada smo jedna od najposjecenijih atrakcija, iako se radi o ‘mracnom turizmu’. Sada naši kapaciteti mogu primiti 400 osoba, koje dobijaju i uslugu vodica, kustosa”, govori Memic.
Ona istice da je samo prošle godine Tunel spasa posjetilo više od 90.000 turista, a to se zna kroz broj prodanih ulaznica cija cijena se krece od jednog do pet EURA.
Takoder svake godine nekoliko hiljada sarajevskih osnovaca, kroz PROGRAM “Otvorena vrata”, besplatno dode i obide Tunel spasa. Kada se sve sabere, više od 100.000 osoba prošle godine je posjetilo ovaj historijski objekat.
Midhat Karic, vodic u Spomenickom kompleksu, ima svoja sjecanja na ratne dane Tunela. Kao ranjenik, prošao je kroz tunel kako bi stigao u Sarajevo. Kada svoju pricu isprica strancima te da je kao maloljetnik pristupio Armiji Bosne i Hercegovine, oni mu uvijek postave jedno pitanje: “Zašto niste pobjegli iz Sarajeva?”
Svako ima svoju pricu
“To me uvijek pitaju, oni kao da imaju osjecaj da je samo u Sarajevu bio rat. Kažu, zašto svi iz Sarajeva nisu pobjegli? Pa gdje cemo? Nismo imali nikakve rezerve, bili smo djeca. Ono što je najbitnije što smo dobili tunelom nije hrana, oružje, iako je to bitno, to je zapravo nada. Svaka bolest traži lijek, tako je i ovo nama bio lijek”, govori Karic i dodaje kako “svako u Sarajevu ima svoju pricu o tunelu”.
“Djeci našoj pricamo kako je šta bilo. Dolaze ‘nabrijani’, sa 15-16 godina, koliko je meni bilo kada sam bio u Armiji. Kada cuju kako je sve bilo, pogledaju FILM, odu u tunel, samo se smire.”
Da li tunel, muzej, spomenik ima i buducnost? Prema planovima FONDA memorijala – ima i ona nosi mnogo novosti.
“Planiramo da se tunel u potpunosti otvori i bude prohodan. To je postignuto vecim dijelom ranije, prilikom renoviranja aerodroma. Sada je potpuno suh, prohodan, ojacan, no još nije repariran. Stara grada je sacuvana, ali pitanje je koliko ce se nje moci iskoristiti. Cekaju se i neki drugi uslovi, Anajveca poteškoca je pitanje medunarodnog zemljišta i prava oko aerodroma”, istice Memic.
Na ovaj nacin povezala bi se Kuca slobode u Dobrinji i kuca Kolara na butmirskoj strani.
“Takoder u planu je da se Kuca slobode pretvori o neki oblik istraživackog centra, koji bi se bavio dešavanjima u opkoljenom Sarajevu, o Tunelu, A da kuca Kolara ostane kao muzej”, dodaje.
Još je u planu projekt bunkera s minskim poljem, tranšejama, a postoje i brojne ideje i planovi kako da se obogati ponuda ovog muzeja, kako bi posjetitelji znali više o životu u opkoljenom Sarajevu, borbama tokom rata te preživljavanju u glavnom gradu Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine.