Boru i Ramizu
Kad legneš mrijeti,
neće ti ničeg biti žao.
Pogotovo ne-propuštenoga.
Sjeti se šta si pokojnom Milanu
Milišiću* negdje pred rat kazao:
Možda nije važno što svijet je noga
Tvoja obišla,a meni ko da je
sav od polja minskih:
Nisam ni u Sloveniji bio,
Jer svako stigne,u tom ne više no danu,
Da sve proživi.I da sve promaši.
Da svem se raduje.I da sve propati.
Na to Milan,s onom bradom sličan paši
Koji je negdje u jokinog boga
Iz Stambola prognan,Jejtsa** se sjetio:
Da se počinje živjeti istinski
Tek kad život kao tragediju shvatiš.
Ali jedno vrlo žao će mi biti:
Onaj kome zagrobno će ime
Biti Dragan Dabić,jednom umrijeće
U zatvoru de luks,u cvijetu
Mladosti,mada ne znam reći čime
Raznesen,ali jamačno ne rakom,
Jer od svakoga kancera je tvrđi
I Marko Darinkin zato moći neće
Nikada da mu se popiša po grobu
Što ne bih mogao da učinim niti
Jednome drugom božijem robu
Na ovom svijetu,
Ali bih,i to s velikim merakom,
Onoj durmitorskoj rđi.
Onome koljaču s facom bebi.
Jebite mi oca ako ne bih!
A da na snijegu bude vidljiv jasno
Moj potpis pišalinom,time
Pozabavio bih se preko zime.
Da nekog zadužim?Jest,bilo bi krasno
Da to obavi,a u moje ime,
Šeki Radončić
Koji je za me,nesumnjivo,momčić.
No taj bi mi pravi crnogorski đetić
Snokta kazao:krsne ti svijeće,
Zašto misliš da Karadžić neće
I Šemsudina nadživjeti?
6.10.2015.
*Milan Milišić,s-h pjesnik iz Dubrovnika ubijen JNA granatom u vlastitoj kuhinji;
**Viljem Batler Jejts-Irac,najveći pjesnik engleskog jezika iza Šekspira
Izbor:Kemal Mahić