NAPOMENA:Proteklih dana profesor Edin Konjhodžić je doktorirao germanistiku,nakon studija germanistike u Sarajevu i Beču.Redakcija www.ljubusaci.com upućuje iskrene čestitke gospodinu dr.Edinu Konjhodžiću,njegovim roditeljima Seadu(Seji) i Emiri Konjhodžić.Ovo je prilika da se podsjetimo i njegovih dede i nene iz Ljubuškog!Kako bi danas bili ponosni Ibrahim i Nefisa Konjhodžić rođena Nović!Povodom visokog zvanja i znanja objavljujemo jednu od priča našeg Edina iz njegove prve zbirke:“Rječnik robova“(Zenica 2003).SRETNO!(Kemal Mahić)
Sjedio je.Otvoren prozor.Oblaci.Djeca su uništavala mladice.Promatrao je isušenu travu.Prirodu je mrzio kao ironiju,a sebe kao iluziju.Sjedio je.Zatvorio je prozor.Smetao mu je vjetar.Bacao je papire van njegovog domašaja i morao je ustajati sa stolice,staviti ih ponovo na stol i razvrstati.Ustajao je teško,s naporom godina,s teretom isušene volje ražočaranog čovjeka.Sjedao je lahko,kao da je ostavljao kofere na policu i sjedao u kabinu voza.Nedostajala mu je pruga,zeleni i smeđi pejzaži koji teku iza odraza njegovog lica na prozoru.Mrzio je avion i prestao putovati.Pruga je spajala,ljudi su upoznavali zemlju,i nekim prirodnim tokom bili sretni kada su stizali na drugi kraj,putovanje je budilo emociju prema posljednjoj stanici.Izlazili su i gledali zgrade drugačijim očima.Nestalo je svega.Zemlja je postala predgrađe i svi putovi su samo prolazili,nijedan nije vodio u nju.Vratio se.
Gledao je mlada tijela kako promiču.Grad je imao novu djecu,novo lice,stakleno,sa sve manje betona.Bore su ostale u starom dijelu grada.Novi dio je podsjećao na nezrelo dijete,koje je fizički nadjačalo svog pretka.Gledao je papir zbog kojeg se vratio u rodni grad.Govor pred novom generacijom učitelja.
„Da,vi ste gotovi.Ja sam u mome životu bio mnogo puta gotov.Matura,diploma,prvi projekt…Jedva se sjećam koliko sam puta bio gotov.Da,gotov.To je ustvari samo nada,kada se to govori.I kada ne nosite lijepa svečana odijela kao danas,kada niste u nekoj službenoj pozi,vi nosite nadu jer je svaki kraj istovremeno i početak.Zavidim vam,moja gospodo,na tom osjećaju da ste gotovi.Nije bitno da li je to iluzija.Gotovi ste!Zbog čega ne bi trebalo slaviti jednu iluziju.
Živite u ovoj zemlji.Treba da usmjerite i obrazujete njenu djecu.Vaš posao je mladost.Ona je lijepa,prekrasna,ali da li ćete im reći istinu o tom obećanju koje diše u mladosti,a izdiše upravo onda kada ste gotovi.To očekivanje,obećanje kada budete gotovi da će…Ispunjenje i iskustvo su nešto drugo.Genij mladosti se pretvara u rezignaciju,u filistra,jer za razliku od mladog čovjeka on nema toliko vremena da postane genij.Mladost je ček bez pokrića,potajna svijest o sebi kao geniju,i osjećam tugu da se niko od vas nije ni počeo privikavati na pomisao da nije genije.Čovjek se veoma lahko navikne na dijeljenje savjeta.Eto,upravo sam i ja počeo.Zato želim završiti brzo.Budite im prijatelj,a ne savjetnik,jer tu djecu čeka težak put iz zemlje predgrađa pune snova u odrastanje.Da,oni su djeca zemlje predgrađa,djeca koja su puna životne vitalnost,kojoj se sve čini lagahnim jer predgrađe nije teško nadmašiti.Nije teško postati prvim u predgrađu…Sve je puno obećanja kada ste u predgrađu i zato im recite istinu o njihovom ispunjenju.“
Vrata su se otvorila.Vozač je pitao da li će nakon govora odmah voziti na aerodrom.Čuo je jedno škriputavo „Ne,ostajem“ i okrenuo se s čuđenjem.Zatvorio je vrata.Nije znao da je upravo dobio novo mjesto boravka.