IBRAHIM KAJAN:NA ZBORIŠTU PREDAKA,TEKIJA

tekijab

Zavijom,bektaškom u Blagaju,tako su je s početka nazivali.A taj početak kad bi,onaj tren koji graditelj osjeti dovodeći krovište do alema,od nas  živućih-zapravo niko.Nismo ga naslijedili preciznim usmenim zapamćenjem ni nedvojbenim pisanim svjedočanstvima.Da,govorimo o tajni porijekla Tekije u Blagaju.

Potpuno je jasno,Tekija nije iz 1644.kad ju je prvi put uknjižio E.Čelebija u opise svijeta koji je vidio na svom putu putujući.Nije je sagradio,kako on kaže,zatečeni muftija mostarski,niti je podignuta od sljedbe halvetijskih derviša,jer ni kaburi u turbetu tekiji prislonjenoj nisu halvetijskog porijekla.Turbe i ne spominje,kao da nije ni postojalo,a po svemu sudeći,moralo je postojati.U turbetu je paradoks:“sadržaj“ mu je vezan za legendarno.historijski lik Sari Saltuka iz 13.stoljeća o kojem smo govorili,pa bi i po tome bilo upitno otkud ono,to turbe,250 godina nakon legendarnog amaneta Saltukova da mu se mejit u jednom od sedam tabuta opremi-i da se u sedam država odnesu i u njima sahrane.Ako i nije bilo turbeta u dubini i pozadini historije,pa ni tekije,pod velikom pećinom na izvoru Bune,bi nešto sveto,uzvišeno i fascinantno:bi prvotnje islamsko dovište koje je apsorbiralo dualističko,bogumilsko spiritualno okupljalište pred licem svoga Gospodara.

Tako nas,zapravo,poučava u do jučer neznanom,posmrtno objavljenom tekstu vjerodostojni Muhamed Hadžijahić o Tekiji i turbetu u Blagaju.

Pojava da se na kršćanskom svetištu javlja Sari Saltuk vrlo je česta(u Albaniji,Makedoniji),pa ne iznenađuje opravdana slutnja da je Saltukov kabur i u Blagaju zapravo na starijem svetištu Crkve bosanske.Tome u prilog ide,misli Hadžijahić i jedna povelja od 1.6.1454.,koju je hercegu Stjepanu izdao aragonsko-napuljski kralj Alfonso.Budući da u njoj aragonski kralj posebice apostrofira pećinu u Blagaju,očito je riječ ili o strateškom lokalitetu ili kultnom mjestu posebne važnosti.Autor navodi i legendu u kojoj se kaže da je tu bila „izba“ gdje je Saltuk odložio oružje,“kao znak da mu se tu podigne grobnica“.

Izvori rijeka,podsjeća se,još su u ilirska vremena bila „atraktivna kultna mjesta“.

Kult Sari Saltuka nastajao je,po svemu sudeći,padom Hercegove zemlje pod Turke,u razdoblju velikog uspona i moći bektašijskog duhovno-vojnog tarikata.Ali,došlo je do zaokreta!Bektašijama su,piše P.Ricaut,“pripadali svi janjičari,a janjičarima se prigovaralo da nisu pobožni“.Izrazito oštra borba protiv bektašija plamsala je za sultana Osmana II(1618-1622).U takvim se okolnostima,podvlači Hadžijahić,“strogo vodilo računa da se u Bosni suzbiju sva heterodoksna učenja“.

Zasigurno ni tekija u Blagaju nije ostala izvan ideološke metle,pa nije ni čudo da Čelebija,miljenik dvora,u Blagaju registrira „halvetijsku tekiju“ potpuno slijep i  za krupno bektašijsko prisustvo kakvo je Saltukovo turbe uz niz dodatnih bektašijskih signatura u samoj tekijskoj arhitekturi.Hadžijahić ukazuje na jedan i danas vidljiv tipično bektašijski detalj u tekijskom inventaru.“U semahani,od ulaza lijevo,a također i u susjednoj prostoriji na vratnoj strani od ulaza desno,u zidu je u obliku niše predstavljen tabut(mrtvački sanduk),Smisao tog „memento mori“,odnosno prema tesavvufskom učenju je:“mutu kable ente mutu“-„umri prije nego što umreš“.

Takvo se prezentiranje,drži autor,javlja isključivo kod bektašija.Na bektašije podsjećaju i natpisi nad ulazom u semahanu,zatim postojanje banje u samoj tekiji,neovisno o tome što banju mogu imati i druge tekije.ona je ovdje vezana uz sami ritualni obred,tj. ona je nužna.

Tekija je,očito,obnovljena kao halvetijska,s halvetijskim dervišima,među kojims je je i mostarski muftijaZijaudin kojeg Čelebija spominje kao „graditelja“umjesto „adaptatora“.Upravo njezin prethistorijat,opipljivo,a ne samo znakovito,produbljava donju historijsku granicu izgradnje blagajske tekije,spuštenu do samog ruba pučkih predaja i narodnih vjerovanja.A na njima,kako se god okrene,počivaju ne samo narodni snovi nego i nacionalne historije.

Izvor:AVAZ

1053 Posjeta 1 Posjeta danas