VLATKA PEJČINOVIĆ: ORGANIZACIJA ŠKOLE I NASTAVE U LJUBUŠKOM U DOBA A-U VLADAVINE

skola

Organizacija škole i nastave trebala je biti kao i u drugim krajevima Monarhije.To Zemaljska vlada odmah nije mogla provoditi,jer to nisu omogućavale tadašnje prilike.U početku se zadržala zatećena tradicija.

Prvi propis o organizaciji škole i nastave Vlada je donijela koncem 1879.g.Propis se zvao:“Osnovne odredbe za organizaciju narodnih osnovnih škola u Bosni i Hercegovini“.Propis je predvidio obvezno osnovno obrazovanje,iako je to bilo nerealno.U prvih 20 godina vladavine više puta je na različite načine isticano pitanje obveznoga pohađanja osnovne škole.Bosansko-Hercegovački sabor je to pitanje postavio kao kamen temeljac suvremenoga života.

Osnovnim odredbama regulirana su pitanja organizacije školske godine.Ovim Propisom je predviđeno da muškoj djeci predaju učitelji,a ženskoj učiteljice.To se u praksi na ovom području nije moglo ostvariti.Nije se ostvarilo ni u drugim krajevima Monarhije.To je uvedeno da bi se bezbolnije u školu upisivala muslimanska ženska djeca.Vjerovatno je zbog istih razloga ovim dokumentom utvrđen i petak kao tjedni dan odmora.

Novi propisi su razrađivali podrobnije pojedina pitanja organizacije.Naredba Zemaljske vlade iz 1884.g. regulira pitanje trajanja školske godine.Školska godina počinje 1.09. i traje do 30.06 sljedeće godine.Blagdani su utvrđeni zs svaku vjeru posebno.Broj školskih blagdana ovisio je o broju vjerskih blagdana tijekom nastavne godine.Tako su pravoslavni učenici imali 26,katolički 25,muslimanski 8 i židovski učenici 15 dana tijekom školske godine.

Obvezan školski uzrast za osnovnu školu u početku je bio od navršenih 6 do 12 godina starosti.Kasnije se upisivalo s navršenih 7 godina.Zakonom o obveznoj nastavi iz 1911.g. muška djeca s navršenih 11 i ženska s 10 godina nisu se mogla upisati u prvi razred osnovne škole.Isti zakon je regulirao pitanje osnivanja školskih odbora.Zadatak školskog odbora je bio da se brine o upisu djece u školu i redovnom pohađanju nastave.Zakon nije jednako tretirao obvezu pohađanja osnovne škole muslimanske ženske djece i ostale ženske djece.

U svim osnovnim školama polazak djece je bio neredovit.Ženska djeca su rijetko pohađala školu.Školske 1882/83.g. u glavnom imeniku Narodne osnovne škole u Ljubuškom upisano je samo 5 djevojčica.U razdoblju od 1889. do 1918.g. u sačuvanim imenicima nema ni jedne muslimanske djevojčice.

Pitanje školovanja muslimanske ženske djece nije se smjelo postaviti sve do pred Prvi svjetski rat.Svaka dobra nakana nailazila je na osudu.Prvi pioniri ove misli bili su izvrgnuti prijeziru,uvredama i napadima konzervativnih novina koje su ih smatrale nekom vrstom krivovjernika i protivnika islama..Najzad,usprkos tomu,nekoliko poslanika Muslimanskog kluba uputilo je 1912.g. Bosanskom saboru prijedlog da osnovna nastava bude obvezna i za muslimansku žensku djecu.Sabor je odbacio ovaj prijedlog,iako se u to vrijeme isticala žalosna činjenica da u svim školama u BiH ima samo 137 muslimanki,a postotak nepismenosti među njima je bio 99,68%.

Zakon o obveznoj osnovnoj školi je precizirao da djeca čiji su domovi dalji od škole 4 km nisu obvezni pohađati školu.Iz imenika se vidi da je mnogo veći polazak djece u prvom i drugom razredu,a mali broj ih završava četvrti razred.

Neredovit  polazak djece u osnovnu školu je izrazit tijekom Prvog svjetskog rata.U tom razdoblju je u Hercegovini vladala glad,neimaština i bolest.Na ljubuškom području je dosta djece polaznika škole umrlo od gladi i bolesti.U više navrata je za to vrijeme nastava prekidana zbog bolesti.U proljeće 1917.g. umrlo je od gladi u Klobuku petero,Veljacima šestero,Vitini troje i Humcu jedanaestero djece,pretežito polaznika osnovne škole.Iste godine je u organizaciji Franjevačke kustodije iz Mostara određen broj školske djece s područja Ljubuškoga upućen u Slavoniju i Srijem na prehranu.Iz Veljaka je te godine otiščo desetero učenika.Iz drugih sela nema podataka.

Polazak djece u školu roditeljima je predstavljao veliki problem,naročito siromašnijima.Roditelji bi se žalili učitelju prilikom upisa djeteta u školu:

—„E gospodine,ja bih ga dao,eto neka je tvoj i Božji,ali ga ne smijem pustiti od kuće!Zima je pred vratima,nemam ga u što obući,a daleko mu je škola…Godina me je izdala,te ne mogu ni da ga obrašnim,a kamoli da ga obučem.„

Izvor:Ljubuški kraj,ljudi i vrijeme

Pripremio:Kemal Mahić

1001 Posjeta 1 Posjeta danas