NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ: TARAČ

vjestice

Bio jednom jedan čovjek pa imao ženu i kćer.A to obje bile vještice.Radio on i donosio u kuću ko i ostali ljudi,ali kad god uđi u kuću,nekakva bi ga mora pritisni.Onda on bježi iz kuće.

Nađi kakva oženjena,pa mu se žali,pola u šali,pola u ozbilji,ali se žali,te ovo,te ono…Našo jednog dobro pjana od rakije,ovako glasno mrmolji:

—Žena mi je u jednom ćošku,kćer mi u drugom ćošku,punica mi u trećem ćošku,a ja u četvrtom ćošku.Uto iz tri ćoška sve tri prema mome ćošku,u mačke se pretvorile,pa se prikradaju.Kad se sasvim primakle,a ja dreknem:Šic! A one bjež* nazad.I sve tako,malo,malo,a one opet prema meni,a ja opet Šic! A one opet nazad…

Dođe čovjek kući,pa nazove selam,a žena mu:

—Mjau!—veli.

A tako isto i kćer:

…Mjao,babo—veli.

…Šta vam je?-pita čovjek,a one se smiju.

Sjeli da večeraju,a jelo masno,premasno.

—Šta je ovo?-pita čovjek zgranut-ta znate da ja masno ne jedem!

A žena mu otpovrne:

—Mi se ovdje svega odričemo,ti dođeš pa izvoljevaš.Ako ti se ne sviđa,a ti nemoj jest*…!

Te ti čovjek gladan na počinak.

Kad sutradan:

–Treba  ćilim isklofati!-veli žena.

Čovjek iznese ćilim,a žena ga uhvati za jednu nogu,a kćer za drugu,pa njima stanu ćilim klofati.Klofale,klofale,kad su ćilim isklofale,čovjek opet smota ćilim,pa u kuću sav prašnjav i isprebijan,a ni ne zna šta mu se dogodilo.

Ode na posao,o kamenu se bavio,a žena mu i kćer sve one pokvarene ljude iz komšiluka zovnu,pa sa njima udri jedi i veseli se i radi bezobrazne stvari i ružnim riječima se sporazumijevaj…

Predmrak čovjek kući,a sva kuća uneređena,žena mu i kćer na podu zaspale.

—Šta je ovo…!vikne on,a one se prenu odasna,pa zapomažu:kao,dok je on izbivao,neki ljudi došli,svu im kuću uneredili.Čovjek u policiju,takva i takva stvar,a i policija već zna o čemu se radi…

–Pofataće ih-veli čovjek.—Sve će ih pofatati i povješati…!

A žena mu i kćer pospremile kuću,sjele,kobajagi plaču,a ovamo se u mahrame smijulje.

Tako radile od njega šta su htjele.Njemu u duši teško ne može se kazat*,ali nikako da razabere od čega.Najposlije mu došao jedan ko drug,ko prijatelj,pa mu na uho stao šaptati,a sve očima koluta i glavu skreće ne gleda li kogod:

—Idi,bolan,bježi,sve im ostavi…!

Ali ga čovjek ne posluša,a žena i kćer na kraju od njega tarač načiniše,pa ga spočetka unutra kod vrata držale da ga svijet ne gleda,a onda ga javno,pred vrata prostrle.On živio tako,kao tarač,koliko je mogo,a onda izdahnuo.

A njima dvjema niko ništa.

Izvor:Nedžad Ibrišimović-Nakaza i vila,SA 2004.

949 Posjeta 1 Posjeta danas