U ranu jesen voljela sam kuhane kukuruze.Na ulicama ih Šiptari prodavali.Umotane u bijeli papir i posute solju.
Pržene kestene u poznu jesen.Ulice su bile pokrivene ljuskama koje smo od guljenja umazanim,crnim prstima bacali.
Velež smo bodrili.Padali u nesvijest kad Duško glavom da gol.U golmana Marića svi redom bili zaljubljeni.
U Mostaru sam voljela proljeće.Na uranak išli svakog Prvog maja.Na Hum se čak penjali.A poslije janjce okretali na ražnju bosonogi hodajući po žaru.
Na ringišpilu se vrtjeli.Makove puhali.Cvjetove lipe,sakupljali.Grane behara kidali.
Zubima otkidali zrna žutog grožđa u ljeto.Grleno se smijali.Na trešnje se peli.
Neretvu preplivavali.Pastrmke lovili.Jegulje jeli.
Kupali se na Buni.Punoglavce hvatali.Gundelje ganjali.Kornjače hranili.Ruže „raspuhače“ krali.
Skakali „laste“ sa Starog mosta.U Jadranka Finka se kleli.Emir Balić nam bješe „zakon“.
Na Fortici ispisali „Tito,volimo te“.Smokvama se gađali.Mandarine brali.Koštice od kajsija sušili.
Breskve na obraze stavljali.U kadi hladili lubenicu.Žuti pipun parali.Halvom se umazivali.
Žilavkom opijali.Pod košćelama se ljubili.A ispod murve u hladovini odmarali.
U japankama hodali.Na rošulama se vozali.Korzom šetali.
Na radost mirisali.Na stijenama se sunčali.Šupljirali danima.O vrapcu pričali satima.
I vazda ponavljali:“Niđe ove have nema.“
Zimi je puhala bura.U šalove smo se zamotavali.Na Ruištu skijali.
Buređike jeli.
Voljeli smo Šantića,na grobu mu svijeće palili,u kafani Tin zore dočekivali.Recitovali Ujevića i na klaviru svirali Eminu.
Napamet znali Mostarske kiše Pere Zupca:
„…Da li bih mogao sa svakom tako
Sačuvaj bože da li je volim
tiho me pitala
a padale su nad Mostarom neke modre kiše.“
Kod Muje Trovača kafe ispijali.
Ali ja se po svemu tome ne sjećam Mostara.
Neretva,divlja,neobuzdana,neukrotiva,bistra,zelena,bučna,ništa zajedničko nije imala ni sa jednom rijekom na svijetu.
Neretva bješe nešto posebno.Nije bila kao druge rijeke.Bila je jedina od svih hercegovačkih rijeka koja je uspjela probiti put do mora.
Druge su se stropoštavale u zemlju i ponirale.
Naretva bješe u zelenom oku svakog djeteta,i u treptećem srcu punom žuborenja.
Kad bi mogli promijeniti ime svemu što huči i teče ne bi ga nazvali vodom,ni rijekom,niti potokom.
Zvali bi ga Neretvom.
Ove jeseni se izlila i potopila sve drveće mandarina.
Ali ja se ni po rijeci ne sjećam Mostara.Danas se najbolje sjećam grada po njegovom mraku.
Neka ti je lahka noć…
## Marsela Šunjić-rođena je 26.12.1963.u Ljubljani.Magistrirala je 2001.godine pri Sarah Lawrence College u New Yorku,na odsjeku Creative fiction.Godine 2005.,otkrivena joj je zloćudna bolest protiv koje se borila s velikom hrabrošću i optimizmom.Preminula je u Hannoveru 18.02.2009.godine.Sahranjena je na Gradskom groblju u Mostaru.
Izvor:Marsela Šunjić:Laku noć,Grade,Sa i Zg 2012.
Izbor:Kemal Mahić