POSJETA RODNOM KRAJU

Zavicaj2

Ugazih u polje djetinjstva, dopustih rosi da mi nakvasi cipele zrelosti i mirisi sjećanja
pomiješaju se s tim trenom.
Bez tjeskobe, miris na miris, k’o znak da kolijevka zavičaja jednako miriše samo je dubina grudi dobila na želji a izgubila na prostranstvu.
Po osušenim panjevima, zaraslim stazama i protruhlim plotovima brojim promjene. Divan znak da ljepota ne treba žurbu, da priroda ne čupa obrve, a bijeli trag snijega jedini je ruž koji nanosi.
Ne stidi se ožiljaka ljudskom rukom nanijetih, rasterećena poslušnošću stvorenog tek nudi ih činitelju da sam se postidi, ako obraza ima.
Listovi žuti na pomrežganoj kori Neretve sklanjaju se pred glatkim tijelima pastrmki u njihovom popodnevnom lovu ispod žičare na Bijelom brdu.
Nedostatak kondicije nadomješten željom upire tijelo u hodu ka rodnom selu dok pogled s Orlovićkih stijena otkida komade slatkog petit sjećanja.
Ni krave, ni ovce, samo raj za lovce u izmršenoj travi zečijih nestašluka.
Među vlatima trave biljezi očeva, uklasana slova sriču imena, duhovni odrazi što brišu granice mrtvih i živih i topal dlan na hladnu bašluku našeg harema.
Esselamu alejkum, Ja ejjuhel kabur!
Na praznoj ledini sa zavežljajem nada k’o dužnik što bježi od pomisli na godine i veličinu rate mjerkam kvadrate gdje uteći ću zajedno s nadama, željama, planovima. Ako ne s ovim danas, onda s nekim novim sutra, jer čovjek dok živi uvijek se nada i koliko god od tog nadanog dočeka opet s nekim nedočekanim u mezar legne.

U svijetu nesavršenstva uvijek će ostati nesavršenost i nesvršenost, a put ka potpunosti i ishodištu nadanom prolazi ispod ove haremske ledine.

Moje selo,
moja Župa,
moja Neretva
i moj tok…

iz knjige “Ćuprijanje” autora Esada Bajića, Fondacija “Lijepa riječ”, Konjic 2012. godine

vrelo teksta: medzlis-konjic.com

1046 Posjeta 2 Posjeta danas