Alija Nametak:Pocitelj

pociteljPočitelj je u 18.i 19.stoljeću imao veći značaj od drugih ovdje spomenutih mjesta(Ljubuški,Vitina,Gabela,Čapljine…)a imao je i značajnih ličnosti pa je i narodna tradicija o njemu veća.U IV godištu „Behara“(1903.) u 14.broju je objavljena narodna priča ili,pravije legenda „Rad ga izveo ne put“,u kojoj se govori o siromašnom ćelavom dječaku koji nije nikada htio sjesti na golo,a da što ne prostre poda se.Dirali ga i progonili zbog toga običaja i on pođe u svijet.Najmio se u jednog handžije u Stambolu,ali ga i on zbog toga otpusti,i to jedne noći.On je lutao gradom i,kad htjede sjesti na ulici,skide kapu s glave i na nju sjede.Naiđe preobučen car koji ga odvede u svoj dvor,gdje je vremenom došao do položaja paše.Sagradio je i džamiju u svom rodnom mjestu Počitelju.Legendu je zabilježio N.N. koje inicijale nisam mogao nikako razriješiti.

Spomenuta džamija je najljepše arhitektonsko zdanje u Počitelju.Sagrađena je hidžretske 970.godine(1562/63),a hair-sahibija(ktitor) joj je hadži-Alija sin Musa-agin,po pisanim dokumentima,dok je mještani nazivaju džamijom Šišman Ibrahimpašinom.

Narodna tradicija o gradnji počiteljske džamije kazuje i ovo.Šišman Ibrahim paša poslao je jedne novce u Počitelj kopnenim putem,ali su ih haramije opljačkale.Drugi put je poslao morskim putem pa su mu ih gusari opljačkali.Onda se treći put dosjetio pa je izvrtio drob u karpuze(lubenice) i u nju nasuo dukata,pa tu „zlatnu“ karpuzu stavio u tovar karpuza i jedva su tako došle do Počitelja.

Još se priča da je majstor napravio veličanstvenu džamiju i munaru,ali da ne bi taj majstor napravio kome drugom takvu džamiju,naredio je paša da,kad bude majstor navrh munare na skelama,radnici počnu skidati skele odozdo,da majstor ne mogne saći i nikom više takvu džamiju i munaru sazidati.Kad je majstor sa sinom počeo skidati skele ispod alema,s vrha džamije,primjetio je šta mu se sprema,pa je na brzinu od dasaka napravio sebi i sinu krila i poletjeli su sa munare preko Neretve i pali živi u Dreteljsko polje.

U Počitelju je načinjena i sahat-kula,na kojoj je bilo zvono koje su borci iz Kandijskog rata(1645-1669) donijeli iz Kandije(Krete).Radilo je do godine 1917,kada su ga austrijske vlasti skinule i pretopile ga u ratne svrhe.Otada je počiteljska sahat-kula i bez zvona i bez sata.

Počitelj se spominje u nekoliko narodnih pjesama,a jedna od junačkih pjesama iz Hormannove zbirke je zabilježena u Počitelju.U popisu sabirača i pomagača Hormannovih spominje se i Avdaga Talirević,šef kotarske ispostave u Počitelju,inače rođeni Sarajlija,a pjesma ima naslov „Ženidba malog Omerage(1657)“.Nepotpun rukopis je sačuvan u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.O ovom Talireviću čuo sam jednu anegdotu od Ismet-bega Gavran Kapetanovića iz Počitelja.Kad je jednog vrućeg ljetnog dana išla momčad iz Počitelja na „stavnju“ ili vizitu u Stolac,Avdaga je kao starješina ispostave predvodio tu skupinu pod državnim bajrakom i u službenoj uniformi.Kako je bila velika vrelina,Avdaga,nakon nekog vremena skine monduru i u gaćama i košulji,a s bajrakom na ramenu,dođe u Stolac.Kotarski predstojnik ga pismeno optuži Zemaljskoj vladi u Sarajevo,koja mu uputi pismeni upit i prijekor:zna li on da se ne smije skinuti službena mondura.Avdaga na to,također pismeno,odgovori:“A zna li visoka Zemaljska vlada,kakva ovdje može biti vrućina“?

Vrlo je popularna kratka narodna pjesma,koja se pjeva poravno,a u kojoj se spominje i Počitelj,“Kliče vila“.Štampana je u „Beharu“,god.VI(1905) u 17.broju.U pjesmi vila doziva bosanskog vezira da čuva Stolac,a pazi Počitelj,a da ni Mostara ne ostavlja sama jer su u njemu ljute guje Dadić Alijaga i Čengić Smailaga.Pjesmu je zabilježio M.K.(možda Mehmed Džemaludin Kurt).

U VIII.godištu „Behara“(1907) u broju 14 štampana je romansa „Beg Ljubović i Bakir-bega seka“.Sadržaj joj je:Beg Ljubović podiže čador prema Počitelju i dvoru Bakir-begovu,odakle ga ugleda

Bakir-begova sestra i reče mu da bi sama pošla za nj.On poruči po slugi Husejinu da mu žena priredi gozbu,jer joj dolazi majka iz Bihorja i braća joj Bihorjani.Kad se Ljubović primakao s djevojkom Nevesinju,ugleda ga na durbin žena mu,koja je očekivala mater,pa od srdžbe baci durbin.Izleti pred muža,a on joj reče da joj ne vodi inoču nego snahu za sina Muhameda.

Pjesmu je zabilježio Mustafa Čelić iz Stoca.

Izvor;Glasnik VIS 4/78

Pripremio:Kemal Mahić

2523 Posjeta 2 Posjeta danas