Boraveći proteklih dana u Ljubuškom,kolegica Milada Orman i autor ovih redova su susreli „junaka“ ovoga teksta koji nas je pozdravio slijedećim riječima:“Pozdravljam „oldtimerse“,aludirajući na dugogodišnje poznanstvo i zajedništvo u Ljubuškom,podsjećajući na vremena mercedesa,lomborginia, jaguara, opela i olimpije našeg vremena.
Idući skupa dalje,dolaskom pred kiosk sa novinama(pred Sudom) zatičemo našeg uvaženog nastavnika g.Slavka Ćorića,koji nam je predavao u Osmogodišnjoj školi fiziku i kemiju,pozdravivši nas riječima:“Pozdravljam minuli rad“! Obje ove rečenice su izrečene u pet minuta,istoga dana i to od osoba koje uživaju naše poštovanje.To je onaj građanski duh Ljubuškog,vickast i šarmantan,koji nije umro ni zamro iako je građana sve manje već duže vremena.Rečenice su pune duha i sliče onome po čemu se prepoznaju Ljubušaci,danas možemo reći:širom svijeta pa i dalje!
Jozo Boras(1950) je sin Augustina-Guste-(1900) i Dele(Milke)Boras(1917).Njegova majka Dela u prvom braku je rodila također sina.To je svima nama „oldtajmerima“ poznati Matić Stojan zvani Bato(1945-2004).Izlišno bi bilo podsjećati starije čitatelje na našeg Batu,na njegov vedri lik i simpatije koje je uživao među svim stanovnicima Predgrađa i Ljubuškog.Svoga (polu)brata Batu,koji je obolio od Downovog sindroma,Jozo je čuvao,pazio,brinuo i zbrinuo sve do konaćnog odlaska našeg sugrađanina.
Jozo se dva puta ženio.U prvom braku Jozo je dobio dvoje djece:Augustina-Tinu-(1973-1995),koji je tragično stradao i kćerku Moniku(1977)-Njemačka.Drugi brak Jozo Boras je zasnovao sa Zovko Nadom(1952) i u tom braku je rođena predivna Josipa udata Medić.
Svim Ljubušacima je poznato mjesto gdje Jozo radi kao fotograf.Osim radnje u pozadini kuće je impresivni park(avlija) i stan iznad radnje.Međutim,Jozo i Nada žive na Humcu(Ruljaš) posvećeni jedni drugom,uživajući u prirodi proizvodeći organsku hranu na svom posjedu.
Jozu poznajem iz školskih dana.Nije ga nikada „držalo mjesto“ i uvijek je bio u pokretu.Takav je i danas.Susretali smo se u gradu,na Babovcu,u Velikom parku,na omladinskim večerima,maturalnim zabavama…Uvijek je bio vedar,nasmijan i željan igre,zabave,radosti.
U razgovoru se rado sjeća nogometnih dana,kada je igrao „mali!,a bogami i „veliki“ nogomet u sastavu N.K.“Sloga“ 1966. i narednih godina.Podsjeća me na sastav N.K.“Sloga“(1966):Mate Jelavić(golman),bekovi:Gujić Šaćir(Šoca) i Osmić Ahmet(Brice);halfovi:Meho Kadragić(Bejin),Mile Šimunović(Cikurija),Jozo Boras;te napad:Živković Mile(Mrče),Šoše Ante(Braco),dr.Joško Bandur,Rogić Slobodan(Bodo),Jure Zovak(Žile) pod vodstvom trenera i predsjednika N.K.“Sloga“ Ljube Milasa!
U nogometnoj igri Jozo je nastupao hendikepiran jer je tri puta lomio ruku(1959-1961-1962).No i pored toga osvajao je naša srca svojom borbenošću i zalaganjem za boje Ljubuškog.
U razgovorima Jozo je sjetan i uvijek ispriča ponešto o „staroj gardi“koja nas je napustila(Rade Bošnjak,Ćane,Muja Konjhodžić,Ahmet Konjhodžić,dr.Asim Sadiković,Juka Alilović,Aziz Sadiković,Dulo Zagić,Grgić Mirko,Munib Dalipagić,Ilko Tomić,Juka Alilović,Mata,Sava i mnogi drugi)tada ispriča anegdote iz života „stare garde“ ali uvijek je „esencija“ priče na prvom mjestu ili što bi se reklo:“šta je pisac htio da kaže“ bez suvišnih detalja i „peglanja“ sagovornika.A da se imao na koga ugledati svjedoče redovi u „Hronici ljubuškog kraja“ koja spominje i njegovog oca Gustu Borasa:
„Zapamćeno je mnogo događaja vezanih za njegovo ime,njegovo držanje i ponos.Tako je jednom humački gvardijan naručio od Guste da oboji oltar u crkvi na Humcu.Pošto je iznad oltara „nebo“ sa zvijezdama,i pošto je to bilo vrlo teško obojiti,Gusto je s gvardijanom pogodio da za svaku zvijezdu dobije jedan dinar(op.autora:prije II svjetskog rata).
Gusto je počeo rad na vrlo visokim ljestvama,koje su se ljuljale dok ih je šegrt pridržavao.Najprije je obojio samo „nebo“,pa onda počeo praviti „zvijezde“.Došao gvardijan da vidi kako radi i vidio da Gusto slika veliku masu „zvijezda“.
—Bolan,Gusto,mnogo je tih zvijezda-reče mu gvardijan,znajući da će isplatiti grdnu sumu novaca ako Gusto tako nastavi.
—Je li ovo nebo-reče Gusto—i koliko zvijezda na nebu ima,jesi li ih ti brojio?Ako si ih izbrojao,kaži koliko ću ih napraviti!
—Ama,znaš,moglo bi to biti malo i rjeđe—reče gvardijan.
—E,ali onda nije nebo.Znaš kako su guste zvijezde na nebu.Ja ih nisam,bogami,brojio…
Videći gvardijan da će slabo proći,pogodio se s Gustom upoprijeko da naslika pristojno nebo s nešto zvijezda.
Mnoge ovakve anegdote dugo će se pričati o Gusti Borasu.“
Jozo je fotograf po zanimanju.Ljubuški je poslije Drugog svjetskog rata imao nekoliko uspješnih fotografa koji zaslužuju da ih pomenemo jer su ostavili dragocjene tragove putem fotografija koje se i danas traže i što su starije to su vrijednije i dragocjenije.
Poznati fotografi su bili:Hrstić Stanko,Zadro Veselko,Žulj Rudi,Mate Krstičević,profesor Delić Petar.Jozo je pohađap „dodatnu nastavu“ kod legendarnog profesora Delića zvanog Pera.Prve časove obuke kod prof.Delića su završili Gojan Radić,Dragan Tokić,Blagica Đimić,Neđo Galić…
Učenje zanata fotografa kod prof.Delića značilo je veliku disciplinu,rad,ozbiljnost.Jozo je „razvijao filmove“,radio u mračnoj laboratoriji,slikao na terenu(svadbe,sahrane,godišnjice,akademije,maturalne večeri,rođendane…O uspješnosti rada svjedoče buduće fotografije,jer su postulati rada usvojeni na vrijeme,u doba mlađih dana.Doživljaji sa prof.Delićem su posebna priča o kojoj bi Jozo mogao pričati danima na svoj „šmekerski“ način…
Kao rezultat uspješno usvojenog znanja i umijeća u fotografiji Jozo je organizirao nekoliko izložbi:
Ljubuški(1972) sa Hamom Ibruljem
Međugorje(1995)
Dubrovnik(1995)
Ljubuški(1997)
Ljubuški(2012)
Na njegovim fotografijama preovladavaju pejsaži Buturovice,Starog grada,Metokita,izvori vode,životinje,smokve,šipci,grožđe…
Život nas uvjerava da je u našim življenju bilo dosta ljudi koji su imali oči a nisu „vidjeli“.Također je zabilježeno da su neki „slijepci“ vidjeli bolje od onih koji su imali „zdrave oči“.Jozo ima oko da uoči dimenzije,da prikaže širinu,dužinu i dubinu(perspektivu) slike i po tome se razlikuje od većine onih koji imaju skupocjene fotoaparate ali ne znaju šta da „uslikaju“ i kako da postignu igru svjetla i sjene.Da bi se postigli izvanredni rezultati u fotografiji potrebna je strpljivost(sabur),jer ako trenutak(momenat) prođe nema ništa od uspješne fotografije.Medicinski gledano,oko je povezano s mozgom direktno što govori da je potrebna sinhronizacija organa koje tituliramo majčinom zakletvom:“očinji vid“.To Jozo ima a ima i ono što drugi nemaju:srdačnost,prijemčivost,otvorenost,ljubav i čovjekoljublje.
Posvećenost-LJEPOTI!
A to je već estetika-ljubav za dijete,za ženu,za Batu,za psa „Beno“,za građevinu,za čari vode,za „prilipak“ i orhideju.
To je Jozo,foto Jozo koji nam hoda ususret u Ljubuškom!
Još jedna je Jozina ljubav:Riba!
Jozo je strastveni ribolovac na Studenčici,Trebižatu,Vrioštici…U sezoni i van sezone.Sa blinkerom i mušicom,rano ujutro i navečer.Često je ribario sa Milom Šimunovićem,Draganom Tokićem,Šoše Darijom,Bilić Dubravkom,Grbavac Zvonimirom(Đonom),Spajić Marijom,Paradžik Mirom…Čini to i danas,a onda „ulovi“ pejsaž sa kišom,snijegom,maglom,oblakom u pozadini.
Osim nogometa,fotografije,ribolova u Jozinom vrtu primjećujemo stari Pežo 404 i Vespu(1990).Dakle jedna svestranost i ljubav za različite oblasti i različite ljude.
Gustin Jozo je Ljubušak za nezaborav!
