DEJTONSKI DNEVNIK IVE KOMŠICA (III)

dejton-potpis“Pregovori su propali zbog Brckog. No, stvar je spasio Granic prijedlogom da se problem riješi arbitražom”

Tronedjeljni dramaticni pregovori, vodeni u bazi americkog ratnog vazduhoplovstva “Wrigth-Patterson” u Daytonu, okoncani su na današnji dan 21. novembra 1995. parafiranjem Mirovnog sporazuma kojim je stvorena pravna osnova za uspostavu nove države BiH, kao sljednice Republike BiH.

U službenoj delegaciji BiH koju je u Daytonu predvodio tadašnji predsjedavajuci Predsjedništva BiH Alija Izetbegovic, medu ostalim, sudjelovao je i dr. Ivo Komšic, u svojstvu hrvatskog clana Predsjedništva BiH, koji je u dogovoru s uredništvom „Slobodne Bosne“ svakodnevno bilježio najznacajnije dogadaje i vlastite impresije povijesnih pregovora. Dnevnik Ive Komšica, publiciran u „Slobodnoj Bosni“ prije ravno 21 godinu, predstavlja dragocjeno svjedocanstvo burnih pregovora kojima je okoncan rat i uspostavljena nova državna arhitektura BiH.

Donosimo treci nastavak integralne verzije Dejtonskog dnevnika Ive Komšica

18.11.1995.

Sve je užurbano. Amerikanci bi htjeli do ponoci riješiti sva sporna pitanja i fakticki doci do sporazuma. Cak je najavljeno da ce sutra ovdje doci Clinton. To je dodatni pritisak. Christopher je još ovdje. Hoda od zgrade u kojoj je Miloševic, do naše, cijeli dan. I pored toga, sporna pitanja nisu riješena. Na mapi je ostao problem Goražda i veze sa njim. Izetbegovic je bio jasan: na Goraždu nema kompromisa, Federacija mora biti na Drini i Goražde mora imati sigurnu vezu s ostalim dijelom Federacije. Tu odlucnost je ponovio i clanovima Kontaktne skupine.

Zubak im je, sa svoje strane, iznio svu apsurdnost ove mape: ako se uzmu podaci iz 1991. godine, u predloženim granicama srpskog entiteta, Srbi nece biti u apsolutnoj vecini, a u Federaciji ce ih biti koliko i Hrvata, iako u njoj nece biti konstitutivni. Medutim, to nije izazvalo neko uzbudenje kod njih, Bildt je govorio o tome kako nam je mir najvažniji.

To nisu jedini problemi. Ni ustavna pitanja nisu riješena na zadovoljavajuci nacin. Izgleda da se ispunjava ono što mi je Izetbegovic rekao neki dan: da ne napuštam pregovore radi Posavine, jer nece sporazum pasti samo radi nje. Sada vidim, dva sata prije nego što se ocekuje okoncanje pregovora, da su mnoga pitanja ostala neriješena i da do sporazuma ne može lako doci.

Iz Zagreba dobivam informacije da se situacija zagrijava. Tudman je pokušao pravdati svoje odluke, ali ocito bez uspjeha.

Sa Zubakom sam veceras razgovarao o svemu. Potpuno se slažemo u procjeni da su Tudmanove odluke pogrešne. Posavina je bila jedino podrucje koje je moglo sprijeciti proširivanje Srbije u Bosni. Dalje, Srbi potpuno kontroliraju Drinu i Savu, te jedan dio Une (gdje je pruga). Hrvatska i dalje ima dugu granicu sa Srbima. Takoder, gubitkom Posavine iz Federacije Hrvati postaju potpuno oslabljeni kao narod u BiH. Federacija ce se za Hrvate svesti na zapadnu Hercegovinu, a oni upravo ne žele Federaciju. Obojica smo se cudili kako to Tudman ne vidi. Koji je njegov interes da zamijeni Posavinu za pasivne srpske krajeve zapadne Bosne.

Epilog

Posljednja cetiri dana su tekla kao na filmskoj traci. Nakon onog zatišja od prije dva dana, došlo je do erupcije. Sastanci su trajali neprestano, i to na dva kolosijeka, s Amerikancima i sa Kontaktnom skupinom. Naš ekspertni tim je bio zatrpan zadacima na izradi aneksa okvirnog sporazuma, (ima ih 11), te izradom mape koja se mijenjala svaki sat. Naša delegacija je morala pratiti sve te promjene i o svim spornim pitanjima donositi odluke. Na spavanje se išlo oko cetiri sata ujutro. Ustavna pitanja su lakše usaglašavana nego teritorijalna.

Od onog trenutka kada smo unutar naše delegacije formirali jedinstven stav o nadležnostima centralne vlade, sve je išlo lakše. Imali smo razumijevanje kod medijatora i oni su vršili pritisak na Miloševica. Ovo usaglašavanje unutar naše delegacije išlo je teško, cesto izazivalo napete i eksplozivne situacije. Imao sam dojam da se u svakom trenutku sve može raspasti. Problem je bio oko centralne banke i centralizacije monetarnog sistema, te državljanstva, carine, financiranja centralne vlasti.

Postojale su dvije koncepcije: jedna da sve treba centralizirati i sa centralne vlasti spuštati na entitete, druga, da te funkcije treba decentralizirati kroz entitete, i sa njih prenijeti dio nadležnosti na centralnu vlast. Narocito dugo se diskutiralo oko centralne banke, jer je postojala bojazan da se centralna vlada ne blokira, a onda onemoguci funkcioniranje Federacije.

Nakon dugih, ponekad i žucnih rasprava, složili smo se da centralna vlada zadrži u svojoj nadležnosti spoljnu politiku, spoljnu trgovinu, carinu, monetarnu politiku, skupljanje prihoda za centralne organe, državljanstvo, medunarodno i meduetnicko provodenje krivicnog prava, komunikaciju i veze, transport i kontrolu zracnog prometa. Takoder, dugo smo usaglašavali stavove oko strukture Skupštine, sastava Predsjedništva i nacina izbora.

Problem je bio gdje ugraditi mehanizme zaštite nacionalnih interesa i kako sprijeciti da ti mehanizmi ne blokiraju institucije. I tu su postojale dvije koncepcije. Jedna, koja je išla ka stvaranju parlamentarnog sistema, druga, ka predsjednickom sistemu. To znaci da su jedni inzistirali da se vlast koncentrira u Parlamentu i Vladi i da se ti mehanizmi ugrade u Skupštinu, drugi su htjeli da to bude u Predsjedništvu.

Prevladala je prva koncepcija te dogovorena dvodomna Skupština u koju su ugradeni i mehanizmi zaštite nacionalnih interesa.

Što se tice Predsjedništva, duge rasprave su vodene oko sastava – da li tri, ili više clanova. Demokratskija forma bi bila višeclano Predsjedništvo, ali je pobijedila koncepcija suženog Predsjedništva – tri clana, Musliman, Hrvat, Srbin.

Veliki problem su nam bili izbori. Unutar naše delegacije lako smo došli do stava o tome. Problem je bio sa srpskom stranom. Oni nisu pristajali na direktne izbore ni za Predsjedništvo, ni za Skupštinu. Htjeli su da se i poslanici i clanovi Predsjedništva delegiraju iz entiteta. Bili smo cvrsti u svom stavu, nismo popustili pod pritiscima i uz pomoc medijatora dobili smo direkne izbore.

Nažalost, nismo uspjeli sa idejom izbora na cijelom prostoru BiH, vec dva entiteta predstavljaju dvije izbome jedinice. To umanjuje demokraticnost izbora.

Veliki problem smo imali oko glasanja prognanika. Naša delegacija je inzistirala da prognanici glasaju u izbomoj jedinici iz koje su prognani, bez obzira gdje su sada nastanjeni. To bi, na neki nacin, znacilo da se ne mirimo sa etnickim cišcenjem i da prognani biraju i mogu biti birani u vlast onog podrucja s koga su prognani. To im takoder pruža nadu da se mogu vratiti kuci. Srpska strana nikako nije prihvatala ovaj princip i inzistirali su da prognanici glasaju u izbornoj jedinici u kojoj su privremeno nastanjeni. Do zadnjeg dana ovo pitanje nije riješeno. Medijatori su navlacili na kompromis da se prognanici sami izjasne gdje žele glasati. Na tom kompromisu je i nadeno rješenje.

Glavni problem u ovim posljednjim danima i satima, predstavljala je mapa. Trebalo je riješiti nekoliko veoma spornih tocaka: Sarajevo, Goražde, koridor i Brcko, zatim Posavinu.

Što se tice Sarajeva, interesantno je da je Miloševic, nakon dogovorenog i gotovog projekta distrikta, odustao od svega i grad prepustio Federaciji. Dugo smo o tome raspravljali i pokušavali naci krajnju namjeru tog cina. Na kraju, jedini pravi razlog toga mogla bi biti ideja konacne podjele.

Ukoliko Srbi ne žele participirati u gradskoj vlasti paritetno sa ostalima, i ne žele da grad bude zasebna cjelina, to jest treci entitet u državi, pod kontrolom zajednicke, centralne vlasti, onda se to može tumaciti samo njihovom riješenošcu na konacnu podjelu. Oni su uzeli za sebe Lukavicu i Pale, procijenili su da to mogu odvojiti i time se zadovoljili. Nema drugog racionalnog opravdanja.

Doduše, oni su bili izloženi velikom pritisku medijatora da grad ne može biti podijeljen, da mora biti jedinstven i otvoren. U Daytonu se pricalo, i to u onom satu potpisivanja sporazuma, da su paljanski Srbi vidjeli rješenje za Sarajevo sat pred potpis, te da se u tom trenutku Koljevic onesvijestio. Potpisivanje je, inace, kasnilo puni sat.

Goražde je bilo mnogo teže riješiti nego Sarajevo. Prvo, Miloševic nije dao cijelu teritoriju koja je pripadala Goraždu po planu Kontaktne skupine. Složio se sa sadašnjom linijom vojnog razgranicenja i sa koridorom do grada. Mi smo tražili sve po planu Kontaktne skupine, sa varijantom da umjesto Višegrada dobijemo Focu i put preko Kalinovika. ( Postojalo je i jedno „sjeverno rješenje“ preko Rogatice koje su predlagali Amerikanci, ali je to Miloševic odbio).

Dugo se razgovaralo oko rješenja Goražda. Težinu ovih pregovora, kao i oko Sarajeva, podnio je Silajdžic. On se ubjedivao satima sa Miloševicem. Ima tu zanimljivih prica, cak i anegdota. Mi smo imali minimalnu varijantu za Goražde koja je ukljucivala rijeku Drinu od Goražda do Ustikoline. Silajdžic je inzistirao na Ustikolini, a cilj je bio tok Drine u dužini od 20 kilometara. Na kruju ga je Miloševic pitao:

– Harise, bre, što si zapeo toliko za tu Ustikolinu, pa to je selendra u kojoj ništa nema.

– Ima najstarija džamija u BiH, odgovorio je Silajdžic.

– Ma nema bre, džamije, jer su je oni naši razbojnici srušili.

– Ima tlo na kojem je džamija bila, To je za nas Muslimane sveto tlo na kome cemo ponovo podici džamiju.

– Harise, bre, mislio sam da si ti civiliziran covek. Govoriš mi o svetom tlu. Isti si si Karadžic i on mi stalno govori o svetom srpskom tlu, odgovorio je Miloševic.

Ipak, za Goražde smo izborili teritorijalnu, a ne koridorsku vezu. Amerikanci su se obavezali napraviti put do Goražda kroz tu teritoriju.

Najveci problem u pregovorima predstavIjala je Posavina, koridor Brcko. Posavinu nam je iz ruku izbio dogovor Tudmana i Miloševica, iako smo je imali u Federaciji po plunu Kontaktne skupine. Amerikanci su nas stalno pritiskali tom Tudmanovim i Miloševicevom pogodbom. Da ne bismo bili krivci za prekid konferencije i nastavak rata, odredili smo drugu taktiku: tražili smo promjenu kvantitavnog odnosa 51:49, za racun izgubljenog kvaliteta u Posavini, te Brcko i postojece vojne linije na koridoru.

Napravili smo novu kartu na kojoj je bila sva novoosvojena teritorija, od Sanskog Mosta, preko Kljuca, Mrkonjica do Jajca, odnosno Bocca. Takoder, unutar granice Federacije bio je cijeli Ozren i željeznicki cvor u Doboju. Kvantitativni odnos bio je negdje 55:45 procenata u korist Federacije. Racunali smo da Miloševic sigurno to ne može prihvatiti. Mi smo vršili pritisak na medijatore da prihvate naše rješenje i predloženu kompenzaciju za izgubljene federalne teritorije.

Naša procjena je bila dobra. Miloševic je to odbio, medijatori su bili na našoj strani i konferencija je prvi put ozbiljno dovedena u pitanje. Došlo je do velikog komešanja, ubrzanih i iscrpljujucih sastanaka.

Christopher i Holbrooke, te njihovi vojni eksperti koji su radili na mapi stalno su jurili od nas ka Miloševicu i obratno. S naše strane je napravljen samo mali ustupak. Pošto smo dali do znanja da nigdje ni pedlja necemo dati teritorije koja je pod našom vojnom kontrolom, jedino pomjeranje je moguce na Ozrenu, na onom dijelu koji vojno ne držimo. Kako je to veoma mali dio, oko 0,4 posto, to nece bitno promijeniti stanje.

Miloševic je inzistirao na omjeru 51 prema 49 posto i tako su pregovori došli u corsokak. Tada se ponovno pojavljuje Tudman, nudi teritorije zapadne Bosne koje drže hrvatske snage, podrucje Šipova i Mrkonjica, te tako približava procenat. Poslije toga, odluka o konferenciji i njenoj sudbini se ponovno vraca nama, jer se na nas vrši pritisak da pronademo još jedan procenat teritorije i dodemo do 51:49 posto. To su i najteži trenutci za nas u cijelim pregovorima.

Sav americki i europski pritisak se srucio na nas. U tu kampanju se ukljucuje i predsjednik Clinton. Ispada da naša delegacija drži kljuceve uspjeha cijele konferencije i sva odgovomost za njen rezultat pada na nas. Vjerujem da je to najteža noc bila za ministra Šacirbeja, jer su preko njega vršili pritisak na nas. Ponovo smo morali popuštati. Tako smo izgubili iz Federacije željeznicki cvor u Doboju i dio Ozrena, te neke dijelove Bjelašnice i Treskavice.

Kako smo bili nezadovoljni, ponovno smo odredili kriticnu tocku na kojoj odgovomost za neuspjeh prebacujemo na Miloševica – to je koridor kroz Posavinu i Brcko.

Miloševic je tražio proširenje koridora na 20 kilometara, što znaci da bi se Armija BiH i HVO morali povuci južno od sadašnjih crta obrane oko 15 kilometara. Takoder, tražio je da cijelo Brcko ude u „RS“. Naš stav je bio da ostanu sadašnje crte obrane i da preko Bckog Federacija ima izlaz na Savu, konkretno preko postojece rijecne luke.

Na ovom pitanju, pregovori su potpuno paralizirani. Amerikanci su vršili pritisak, jer su bili planirali najkasnije u nedjelju sve završiti. Medutim, osvanuo je ponedjeljak, 20. studenog, pregovori tapkaju na mjestu. Christopher svoj boravak u Daytonu produžuje za još jedan dan. Napretka u pregovorima nema. Situacija je bila veoma napeta. Na koridoru i Brckom odlucili smo istrajati do kraja, usprkos pritiscima. Medijatorima su ciljevi konferencije curili kroz prste.

Bili su veoma nervozni i ljuti. Holbrooke je došao kod nas na posljednji razgovor, kako je rekao. U njegovim rijecima bila je pomiješana gorcina, patetika i srdžba. Govorio je o tome da se posljednji put vidimo, da mu je žao kako se sve završilo, da se više nikada ovim nece baviti, cak je spominjao i neke svoje osobne i obiteljske probleme vezane za njegovu funkciju u ovim pregovorima.

Naravno, dao nam je do znanja da njegova Vlada nece više biti aktivna u rješavanju konflikata u BiH, da ce nas mnogi ostaviti i da cemo biti prepušteni sami sebi. Na kraju se sa svima nama pojedinacno pozdravio, kao da se vidimo posljednji put, i žurno, uspravno, dugim korakom otišao hodnikom i izašao iz naše zgrade.

Ostali smo sami. Gledali smo se nijemo u oci. Sjenka potištenosti preletjela je preko svih lica. Polako smo, jedan po jedan, odlazili iz sale za razgovore i nestajali u svojim sobama. Zakljucio sam: ovo je definitivno krah konferencije.

Tu se, medutim, desio obrt. To poslijepodne stigao je po nas avion i trebali smo oko 19.00 sati letjeti nazad. Kada smo se interesirali kod naših domacina o detaljima leta, dobili smo odgovor. Rekli su da, ukoliko baš želimo prvi napustiti konferenciju, to možemo uciniti i da ce nas avion prihvatiti u 19.10 sati i voditi do Zagreba. U odgovoru je cak bilo ljutnje. Sjedio sam u tom trenutku kod Izetbegovica. On je zakljucio da s tim nešto nije u redu, i da mi ne odlazimo iz Daytona zato što napuštamo konferenciju, vec zato što je ona završena bez uspjeha i što svi odlaze.

(Naravno, nešto prije 19.00 sati trebao je letjeti Miloševic sa svojom delegacijom, a Tudman u 19.00) U taj mah ušao je neko i rekao da je Tudman odgodio svoj let za sutra. Tada je Izetbegovic rekao da i mi ostajemo i da je bolje krenuti sutra oko podne. Pošto nismo uopce spavali zadnjih noci, bilo je dobro da se naspavamo. Izetbegovic je bio veoma umoran i željan sna.

Tu noc Christopher je pokušao još jednom intervenirati kod lzetbegovica da prihvati proširenje koridora. Ovaj je to odlucno odbio. Oko jedan sat poslije ponoci pozvao nas je lzetbegovic kod sebe. Nije bilo Zubaka, koji je vec spavao, i Prlica, koji nije bio u sobi. Pokazao nam je izjavu koju je poslao Christopher, koju bi trebali potpisati Izetbegovic, Tudman i Miloševic, i podijeliti je sutra novinarima u 10.00 sati. Izjava je sadržavala objavu neuspjeha konferencije, bila je kratka i štura. Nabrojani su neki rezultati koji su ipak postignuti, ali bez definitivnog rješenja i rezultata.

Poslije toga smo sa olakšanjem otišli na spavanje, jer je konacno ovo mucenje završeno. Sutra se putuje u 12 sati. Što se sve zbivalo u toku noci i ne znam u detalje. CNN je objavio raspad konferencije i emitirao tu vijest cijelu noc u intervalima.

Kada sam ujutro ustao oko 9.30, u hodniku sam vidio ljude iz americke sigurnosne službe. Znao sam, po tome, da je Christopher kod Izetbegovica. Ubrzo je izašao. Uletio sam kod Izetbegovica i pitao ga što sada hoce. On mi je odgovorio da je sporazum prihvacen. Bio sam šokiran tim obrtom. Neki naši eksperti cestitali su u hodniku jedan drugom, neki su se ljubili.

Razumljivo, njih je ovo ponajviše iscrpljivalo, oni su veliki posao skinuli s vrata. Nisam mogao ništa reci. Ništa nisam osjecao, kao da se ovo nekom drugom zbiva.

Kako se došlo do ovakvog završetka? Pošto se konferencija raspala na koridoru i Brckom jer je Miloševic bio uporan u zahtjevu za proširenje, a mi to uporno odbijali, s kompromisom je, kažu, došao Granic. On je predložio arbitražu za taj problem medunarodne komisije. Miloševic je i to odbijao sve do jutra, a onda popustio. Tako je spašena konferencija, i tako smo dobili

Dejtonski sporazum.

1171 Posjeta 1 Posjeta danas