Na početku Bišća polja, kad ceste krene sjeći ravnicu i skupljati kilometre prema Blagaju ili Nevesinju, stoljećima su se pružali najbolji vinogradi Žilavke i Blatine, a naše generacije pamte masivnu kamenu kapiju, put kroz vinograde i upravnu zgradu legendarnog poljoprivrednog kombinata Hepok.
Baš tu među vinogradima, na strmoj padini brda koje se istočno pretvara u podnožje planine Velež, Osman Pirija počeo je sanjati ideju Hepoka. Godinama je kasnije na tom mjestu stolovala među vinogradima, okružena i pokojom trešnjom, te na dolinu gledala uprava firme koja je poljoprivredno razvila Hercegovinu i dugo bila primjer poljoprivrednog kombinata. Pirija je odlazio u svijet, vraćao se iz njega te baš tu dostignuća Holandije, Izraela, Japana, Kanade i Amerike prilagođavao našem kršu.
Srce nekadašnjeg Hepoka
Nije slučajno srce Hepoka bilo baš ovdje. Stara kamena vrata starija su od Pirije i ideja Hepoka. Prva vinogradarska stanica na ovom području bila je baš tu, u mjestu Gnojnice, uspostavljena davne 1886. godine.
Zlatno doba našeg vinogradarstva započelo je vinskim preporodom koji su na području Hercegovine načinili Habzburzi, piše historija. Austro-Ugari su brzo postali svjesni privrednih potencijala naše zemlje. Krenuli su tako graditi pruge, iskorištavati rudna bogatstva, a Hercegovinu su prepoznali kao oazu vinarstva i vinogradarstva.
Njihovi eksperti kažu da nisu bili u velikoj nedoumici te su se odlučili razvijati autohtone domaće sorte. Ovaj spoj kamena, zemlje, sunca i vode činio je optimalnu kombinaciju baš za Žilavku i Blatinu, koje su se ovdje uzgajale od pamtivjeka. Ispitivanja koja su proveli kazivala su da su najkvalitetnije evropske sorte kvalitetom i pitkošću bile ispod ovih autohtonih hercegovačkih, zatečenih baš na ovom prostoru.
Bečki Hofburg startao je s proizvodnjom vina “für eigene Bedürfnisse”, što bi u slobodnom prijevodu bilo “za vlastite potrebe”, pa je narod vinogradsku stanicu u Gnojnicama brzo prozvao Carskim vinogradima.
Žilavka je preko noći proglašena vrhunskim svjetskim vinom, te je pobrala brojna priznanja na vinskim sajmovima u Beču, Barceloni, Londonu i Parizu.
Hercegovački vinari proslavljali su u tim godinama čak 22 zlatne medalje, neke od njih lično su im uručili car Franjo Josip, belgijski kralj Leopold, a jednu i engleska kraljica Viktorija.
Zlatne godine
Zlatne godine u kojima je za Žilavku i Blatinu čuo cijeli svijet bile su 1929. kada su na međunarodnom sajmu vina u Barceloni hercegovačka vina dobila tada najprestižnije priznanje nazvano “Medaille de platte” i 1937. kada su se naši vinari iz Pariza vratili kao ponosni vlasnici medalje “Grand prix”.
Cijeli kraj koji gravitira Neretvi bio je prekriven vinogradima. Istražujući naišli smo na stare fotografije Jelačića podruma, još jednog mitskog mjesta našeg vinarstva, koje se nalazi pet kilometara južno od Carskih vinograda. Požutjele fotografije svjedoče o vremenima kad je vino bilo vrjednije nego danas, posebno jer su bile vrijedne osobe koje su ga često ispijale.
Carski vinogradi i danas su aktivni. Nema više Hepoka u onoj predratnoj svojoj formi, ali postoje novi vinari i tradicija vinogradarstva se održava. Deprimirajuća je jedino slika upravne zgrade Hepoka, koja kao da simbolično svjedoči propasti jednog sistema. Vinova loza i danas raste, grožđe pod hercegovačkim suncem jednako zri, samo je kontekst drugačiji.
