Piše i potpisuje Dženis Dženga Macić
– Čitati knjige jeste plemenito svojstvo svakog čovjeka, razumjeti ih i na pravi način apsorbovati je krajnja svrha i uzvišen trenutak. Čitao sam mnogo knjiga iz domaće književnosti koje su izdavane i pisane u minulom stoljeću, i mislio sam da je sva mudrost, perfekcija i draž sadržana u njima. Mislio sam da se knjige ne pišu tako dobro i kvalitetno u današnjem vremenu. Nisam bio u pravu, hvala Bogu i književnicima koji su opovrgnuli moje slutnje.
Jedan od tih i takvih književnika je, svakako, i Admir Delalić. Napisao je roman tako sadržajan a opet kratak. Ovo nije jedan od onih romana u kojima ste samo čitalac i nijemi posmatrač. “Odluka” vas postavlja na mjesto glavne uloge, Mustafe. Azama osjećate kao svoga oca, jer vas početni kontekst radnje romana presvlači u Mustafu. Pročitao sam roman i nisam prestao biti Mustafom nakon što sam ga pročitao. To je, možda, i najveća blagodat.
Živeći život u jednom trenutku naporedo, već u sljedećem razapet između Rabije i Azama čitalac ni u jednom trenutku ne može konstatirati o kakvoj se potpunoj postavci osjećaja radi između Mustafe i Rabije. Nasuprot tomu osjećaji babe Azama prema svom sinu su konstantno stanoviti, očinski i nepromjenjivi. Odnosi između Rabije i Mustafe nikada nisu na čistini, uvijek su nedorečeni , osjećaji svakoga od njih neiznešeni pred ono drugo koje bi trebalo da ih poveže sa sopstvenim osjećajima da bi ljubav mogla stasavati.
Sljedeće što kanim reći, a rekao sam i samom Admiru, jeste ono što me najviše impresioniralo. Poslije Derviša Sušića, nisam našao da iko bolje vodi dijalog između likova, bez obzira na postavku osjećaja koja u tom trenutku vlada između njih, od Admira Delalića. U tim razgovorima prosto osjetite kad je ko uzdahnuo, trepnuo ili prešutio ono što je možda trebalo da kaže. Savjeti koje babo Azam daje svom sinu, pa i svom suđenom, ali nenadanom prijatelju Alenu prosto odišu mudrošću, proživljenošću i spoznajom o životnom koritu kojim stvari najčešće teku. Zaljubljujući se u Rabiju, svađajući i mireći se sa njom, rastajući i sastajući se sa njom, shvatio sam i potvrdio činjenicu da se ljubav ne može pustom riječju zgaziti i samo tako ljutnjom odbaciti, pogotovu kada ona, Rabija, svoju žrtvu samoći i godinama podređuje.
Da vam ne bih sve otkrio o čemu se zapravo radi u romanu, reći ću još par stvari uopšteno. Roman naporedo sa glavnom radnjom, vodi još par drugih, sporednih radnji, koje se kasnije ispostavljaju i ne baš tako sporednim nego kao neodjeljivi dijelovi glavne radnje koji su se u određenom trenutku udaljili od nje. Roman je prožet nasumičnim pričama babe Azama i prosjaka Alena, koje čitaocu, koji se već metamorfozirao u Mustafu, donose stvarnu sliku života i saznanje da je život, kako ga Čarls Dikens opisuje, samo niz rastanaka, svarenih u jedno.
“La clef de voute” cijele priče jeste ljubav, ali kojim smjerom je otišla, gdje je završila, i da li je uopšte završila to vam ostavljam na čitanje!
Dženis Dženga Macić
