Dobro je kad čovjeka traži dobro djelo, a još bolje ako iz događaja uzmemo neku pouku, ako nas trenutak obogati i usreći sama činjenica da smo nekome bili od pomoći.
Danas sam zaustavio kola jednom starcu. Jedva je stajao na nogama. U ruci je imao kesu, valjda nešto kupio na pijaci. Stopirao je, nisam mogao ne zakočiti s obzirom da sam jedno vrijeme baš na istom mjestu stopirao i čekao da se nekome spusti kap dobrote u srce za mene pješaka.
Njegove godine i izgled su bile dodatni razlog – slab sam na djecu i starije.
Ušao je u kola, polahko, nespretno zatvarajući vrata, sve iz straha da jako ne zalupi, što mnogi stoperi čine iz obzira prema svome ‘vozaču.’
Jedva je uvukao noge, kesu je stavio u krilo. Iza nas je u kolima bila neka žena, u ulijevnoj traci gdje sam stao. Nervozno je legla po svireni.
Rekoh dedi, e moj dedo, pa ovi ljudi nemaju trun sabura. Još vidi da ti ulaziš. Sramota, ljutito sam govorio. U jednom trenutku sam osjetio potrebu da izađem iz auta, odem do dotične, i održim kratku bukvicu preodgoja – nestrpljiva blejeća koza. Baš me rezil učinila. Ipak to nisam uradio, što zbog dede, i ljutnje koju sam odmah prepoznao kod sebe.
Rekoh, hajde bujrum dedo, de ti polahko.
E, hvala sinko, reče, dok je nakrivo sjedio, jer mu je očigledno svaki pokret činio neugodnost, na inače prostranom prvom sjedalu lagune.
Ja sam Admir, a kako je tebi ime dedo?
Ja sam Ahmet, reče, dok sam pružao ruku za selam.
Dokle ćeš ti Ahmete? upitah, pokušavajući započeti razgovor.
Ja ću sinko do Zalika.
Aha, dobro, odvest ću te gdje želiš, samo mi trebaš reći.
Onda može do onog tržnog centra, reče on.
Dobro, znači do Megamarkta.
Poče dedo svoju priču, u vezi zdravstvenih problema, kako je operisao mokraćne kanale, kako ga to povremeno boli.
Nego, Ahmete, znajući da se približavamo naselju gdje i sam stanujem, upitah:
Imaš li ti neki savjet za mene?
A šta ću ti reći sine, sve ti znaš to već dobro. Ovo je teško vrijeme. Važno je da čovjek ima malo posla, stan i ženu. Da bude dobra. Sve ti je to danas drukčije, ne može se to više prepoznati.
Aha, tako je to moj dedo, govorio sam glasnije, računajući da on vjerovatno sa svojih otprilike osamedest godinama već slabije i čuje.
Došli smo u naselje Zalik.
Evo, odgovara li ti ovdje?
Može sinko, hvala ti! Jesam li nešto dužan? skrušeno me upitao.
Jesi, dužan si mi hajr dovu. Uči dedo dovu za mene Allahu dž.š. Ne zna se čija ja kabul. A Allah zna ko je Admir i šta mu treba.
Sine, da ti Allah dž.š. da svako dobro, zdravlje i sreću kud god hodio.
Amin, amin, amin!
Allahu na amanet, govorio je dok je polahko izlazio na trotorar kod tržnog centra Megamarkt. Danas me našla hajr-dova, Bogu hvala!
A.D. (14. 3. 2015.)