Na kraju, priča je s revizijom iza nas i ona se popraviti ne može. Njen neuspjeh ničim nije ugrozio prvostepenu presudu Suda u Hagu, koja decidno kaže da Srbija nije spriječila genocid u Srebrenici. Ta presuda ostaje dio historije i svjedok zločina modernoj civilizaciji nepoznatog. Mi sada moramo dalje.
Piše: Emir HADŽIHAFIZBEGOVIĆ
Postoji jedna pjesma Gorana Bregovića, ili “Bijelog dugmeta”, kako hoćete, gdje Bregović kaže: “Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš, i dvije će pokisle ptice s tvoga oka prhnuti na jug.”
U refrenu Bregović nastavlja: “Gdje? Pokaži mi! Gdje? Kad tužne sudba ne voli. I čime od svijeta da se branim, s dva smiješna trna ili snom? Uzalud, uzalud, sve je protiv nas.”
Stihovi ove pjesme generalna su metafora odnosa svjetskih, političkih moćnika kada je u pitanju globalna recepcija islama nakon 11. septembra u New Yorku. Unutar tog i takvog pogleda na islam, bosanski su muslimani kolaterala i odluka Yasushija Akashija, generalnog sekretara UN-a, da se ne zaštiti Srebrenica, čime je dato zeleno svjetlo za genocid, zorno govori o nemoći da se samo s “trnom i snom” zaštitimo od uljeza.
Kriza autoriteta u islamskom svijetu uveliko je odredila sve ono što mu se posljednjih dvadeset godina dešava. Ovo je samo mala ekspozicija za ono što mislim o odbijanju apelacije za reviziju tužbe Bosne i Hercegovine protiv “one” Srbije, od prije dvadeset pet godina.
Pitanje je revizije moralna, etička i ljudska potreba da se međunarodno pravo i njegov poziv na mogućnost revizije iskoristi do kraja. Izetbegović, član Predsjedništva BiH, bio je u poziciji sličnoj uhapšenicima iz desetine američkih filmova, kada pripadnici FBI kažu eventualnom krivcu: “Šta god da progovoriš, bit će upotrijebljeno protiv tebe!” Dakle, šta god da je Izetbegović uradio i kakav bi god ishod bio, dočekali bi ga na nož oni koji po defaultu imaju odijum prema tom prezimenu, odnosno, ako ćemo do kraja iskreno, prema rahmetli predsjedniku Aliji Izetbegoviću. Mnogima je danas krivo što se zastava Bosne i Hercegovine vihori na East Riveru i što s pasošem BiH putujemo po svijetu. Ima nešto zanimljivo unutar cijele kakofonije nastale nakon odbijanja apelacije za reviziju. To se mnogo više spominje i o tome piše u susjednim zemljama nego u Bosni i Hercegovini.
Dakle, ako je Sud u Hagu utvrdio da je apelacija “nemoguća misija” i ako se znalo da je cijela priča sa Softićem “luzerski” potez Bakira Izetbegovića, zašto su onda upućivali pojedinačna pisma članovima Predsjedništva i tražili da daju svoj stav o validnosti revizije?
Koliko god izgledalo hipotetično, neutralni stav Dragana Čovića odredio je sudbinu revizije. O tome pišu i ovaj moj stav dijele ozbiljni pravni eksperti i iz Hrvatske, i iz Srbije i poneki, naravno, ozbiljni pravnici iz Bosne i Hercegovine. Da je to tačno, potvrđuje i naslovna stranica beogradskog lista Politika, koja je kao udarnu vijest objavila da Čović ne podržava reviziju tužbe za genocid.
Što se mene tiče, to je veleizdaja bosanskohercegovačke tragedije, zločina i genocida. Zašto? Pa, zato što je državotvorna ideja Slobodana Miloševića o “Velikoj Srbiji” ispred sebe zatirala i uništavala sve što je i bošnjačko i hrvatsko. Da je Slobodan Milošević htio sačuvati Jugoslaviju, kako to tvrde i dan-danas neki njegovi savremenici, za jedno fudbalsko poluvrijeme prešao bi preko Slovenije i Saveza izviđača iz Celja i Maribora koji su se, kao, naoružali. Tad bi nam poslao poruku da želi Jugoslaviju.
Vraćam se na Čovića. Drugačija odluka čovjeka koji je rezigniran što je onomad izgubio izbore za člana Predsjedništva i koji je te noći, kada je doživio fijasko, direktno u kameru rekao da se javlja iz “stolnog hrvatskog grada Mostara” nije se mogla ni očekivati. U samoj Hrvatskoj ogorčeni su njegovim potezom, i taj potez po drugi put, to potcrtavam, odredio je krajnji ishod ove otužne političke groteske. Ljudi u Hrvatskoj ogorčeni su ovakvim stavom Čovića i svoj politički, hrvatski i ljudski kredibilitet svojim neutralnim stavom oko revizije Čović je duboko poljuljao.
Ako se utvrdi da postoji neka druga misterija oko revizije i ako je krah revizije vezan za nešto što je meni, koji nisam blizu “političkih igranki”, nepoznato, spreman sam javno da se izvinim gospodinu Čoviću.
Na kraju, priča je s revizijom iza nas i ona se popraviti ne može. Njen neuspjeh ničim nije ugrozio prvostepenu presudu Suda u Hagu, koja decidno kaže da Srbija nije spriječila genocid u Srebrenici. Ta presuda ostaje dio historije i svjedok zločina modernoj civilizaciji nepoznatog. Mi sada moramo dalje. Bosna i Hercegovina je, po meni, na sjajnom putu oporavka i uspostavljanja matrice zajedničkog života Bošnjaka, Srba i Hrvata. Odgovorno tvrdim, jer putujem po Bosni i Hercegovini, da su tenzije između malih, običnih ljudi stvar prošlosti. Ne postoji nikakav mentalni kapacitet za bilo kakvu vrstu, ne daj Bože, nekakvog novog sukoba. I sam je Dodik nedavno izjavio da je disolucija Republike Srpske avantura u koju Srbi nikada ne bi ušli. Dakle, biće Bosne mnogo je jače od njenih neprijatelja, i uvijek kada trebam, ili imam potrebu, progovoriti nešto o društvenom kontekstu Bosne i Hercegovine, padne mi na um citat iz Andrićevih Znakova pored puta: “Čudno je to kako je samo malo potrebno pa da budemo srećni, a još je čudnije da nam to malo uvijek nedostaje.”
Molim dragog Boga da svim Bosancima i Hercegovcima svih religija i nacija, kao i njenim političarima, doda to MALO.