Na istočnom ulazu u ljupki grad spomena su vrijedne dvije lijepe kuće. Jedna, lijevo,neposredno uz stari „Babovac“, „Đumišića kuća“ (neki su je zvali „Đumišlića kuća“ i „Begova kuća“) i malo dalje desno, prije duhanskih magazina, kuća Faika Sadikovića („Sadikovića kuća“). Prva je srušena i umjesto nje sagrađena višespratnica koja grubo narušava ljubušku urbanu fizionomiju. Ona druga ostala je do danas. Nalazi se u blizini česme nekad zvane„Gujišta“, zbog pijavica u vodi, danas česme Gujiste, uređene 1900. godine.
Nekih godina stanovao sam na Gujisti. Kad bi prolazio pored Sadikovića kuće, uvijek bih se sjetio nekog imena vezanog za nju. Kuću je sagradio vjerovatno Faik ef., sin Muharema ef., prvog ljubuškog kadije u austro-ugarskom periodu ljupkog grada. Nikad ne upitah sinove Faik ef., Nusreta i Fetaha („Fetu“), ni kći Šadu, ni unuke Faiku i Tanju, iako sam za to imao mnogo prilika, malo više o drugim članovima njihove brojne porodice. O kadiji Muharem. ef., ocu Faik ef., čuvenom alimu, fakihu, svjetskom putniku, zna se samo jedan detalj koji navodi Vego, više ne znam u kojem svom radu, da je prilikom otvaranja muzeja na Humcu 1884. godine, prvog u Bosni i Hercegovini, priložio jedan stari novčić.
Čudna je moć asocijacija; pri posjeti poznatoj sarajevskoj galeriji („Srebrenica Exhibition“) u emotivnom izlaganju njenog osnivača i promotora Tarika Samaraha, prepoznah zajedničko sa njegovim dalekim pretkom Muharem ef. koji je u onim prilikama i onim vremenima, kao alim i ugledni ljubuški kadija, simbolično podržao fra Anđela Nuića u njegovom velikom djelu.
Faik ef. Sadiković preselio je na ahiret prije skoro 90 godina. Na požutjelim stranicama starih novina, pouzdanih svjedoka davne svakodnevnice, može se pročitati:
“Na 3. o. mj. preselio je na ahiret u Ljubuškom naš dični predsjednik Jugoslavenske Muslimanske Organizacije i komesar općine, zapravo gradonačelnik Faik ef. Sadiković. Koliko je rahmetilja bio među nama obljubljen i općenito poštovan od svakog bez razlike vjere i staleža, vidjelo se prigodom dženaze, koja je obavljena sa ogromnim učestvovanjem muslimana i ostalih građana.
Rahmetli Faik ef. rodio se 1871. god.u Ljubuškom, te ga je otac mu, Muharem ef., čuveni alim, fakih, kadija i kuražni putnik po Kini, Japanu, Maloj Aziji, Arabiji i Perziji prije 60 godina, lijepo odgojio kao i brata mu Sadudina ef., koji je sada viši oficir u turskoj vojsci.
Pošto je završio osnovnu školu i početne nauke, otac ga je poslao u šeher Sarajevo u meshur medrese, te nakon toga stupi u Šerijatsku sudačku školu. Na žalost, morao je školu radi nježnog zdravlja nezavršenu napustiti i kući se povratiti. Međutim, privatnom lektirom, ipak je postao vrlo obrazovan, a od prirode bio je fin i uglađen, te kao uzoran građanin i domaćin isticao se u svakom hajirli poslu.
Radio je za kulturna društva i svaki napredak među muslimanima je svojski propagirao i podupirao. Naročito u Džabićevoj borbi za vakufsko – mearifsku autonomiju bio je u islamskoj većini, te je uopće sudjelovao u svim našim javnim radovima. Od nazad 25 godina bio je od naroda biran u općinsko vijeće, te se je isticao u svom radu kao čestit i savjestan građanin koji zna odlično i nesebično da se zalaže za svaku poštenu i dobru stvar. Nikada nije podlijegao intrigiranju nego je svojim uzornim radom nastojao razmirice uklanjati, među nama slogu održati, te sve čestite elemente okupiti za napredan rad i sreću našu. Vazda agilan član Jugoslavenske Muslimanske Organizacije nije prezao ni pred kakvim žrtvama i svojski se za naše interese zauzimao.
Godine 1918. famoznom agrarnom reformom i on, kao i ostali naši ljudi, ostao je bez znatnog dijela svog imetka, ali nije očajavao, nego se latio posla i racionalnog obrađivanja preostalog imetka, te je u tom bio upravo uzoran, ostavivši djecu svoju opskrbljenu, glas čist, obraz svoj svijetao i najljepšu uspomenu i priznanje među nama.
Na opću našu molbu bio je jednoglasno biran zadnjih godina za predsjednika Mjesnog i Kotarskog odbora Jugoslavenske Muslimanske Organizacije, pa i pored znatno narušenog zdravlja primio je još i mjesto komesara naše općine. I na tom položaju pokazao se vrlo agilnim, želeći slabo stanje općine, da u svakom pravcu popravi u koliko mu je to bilo moguće.
Svi se još sjećamo kada je pred četiri mjeseca javno podigao svoj glas protiv rada Oblasnog odbora u Mostaru pri podjeli kukuruza, jer je taj odbor muslimansku sirotinju u gradu od podjele kukuruza isključio davši dvjema katoličkim mahalama žito. Tužno ga se dojmilo kada se to i opetovalo. Naročito se bio zauzeo da popravi naše puteve i ceste, po kojima se često nije dalo ići, a kamo li voziti, no ispražnjena općinska blagajna i na štetu općine dignuti zajmovi od Hipotekarne banke, koje je uzeo pređašnji komesar 1926. godine bajagi u svrhu gradnje vodovoda su bila smetnja, koja ga je neumoljivo sputavala za svaku zdravu inicijativu.
Za sve dobro što nam je učinio, mi Svevišnjeg Alaha molimo, da ga obdari u Dari-beka sa firdevsi ala dženetom. Rahmetullahi rahmeten vasiah!”
Građanin., Merhum Faik ef. Sadiković., Pravda 1928, 17, 1, od 25. aprila.
Tekst Halid Sadiković
Fotografije Kemal Mahić