​Kako smo uopće odrasli bez mobitela?

Mobiteli

 

 

 

 

 

Bi li bilo vrijedno na neko vrijeme izgubiti punjač, čisto da vidimo kako bi se snašli u ovom svijetu sada kada smo odrasli? Čini se da smo to jako dobro znali kao djeca!

Dogodi li vam se ponekad da vam mobitel iznenada zamre i da se u panici osjetite kao da je kraj svijeta.  Kako ću sada biti dostupna? Što ako me netko baš sada treba? Kako ću doći do informacija? Ajme, što ako se mom djetetu nešto dogodi, a nitko mi to ne može javiti? Nemam punjač, a moje dijete popodne mora na rođendan!

Ili ste pak jedni od onih koji samo slegnu ramenima i pomisle, hajde, barem me sada nitko neće smetati.

Ajme – strašno. Kako smo zaboravili kako je to biti bezbrižan bez te naprave bez koje danas doslovno ne idemo ni na wc. Priznajmo, radimo to svi. I dok kuhamo – mobitel je uz kuhaču. Na poslu ga skrivamo na vibri, ali da smo uvijek jednim okom na njemu. Ni djeca nam nisu puno različitija. Čim ga vide odmah bi tipkali, mama daj meni. Pa se potuku i to baš u trenutku kada smo i sami htjeli malo škicnuti. Kao, da vidimo što ima nova.

Dakle, bez mobitela danas nigdje i ništa, dušu nam kradu. Vrijeme nam kradu, a iako ponekad zaista dobro dođu, najčešće su tek smetnja vidicima koje bi trebali posvetiti sebi i svojoj djeci.
Kako smo zaboravili biti djeca – odnosno, kako smo se pretvorili u robove-robote.

Kada smo mi bili bebe, najskuplja stvar koju su nam roditelji davali u ruke bile su zvečke.
Naše bebe već znaju same otići na YouTube.

Kada smo mi bili djeca, iščekivali smo 19 i 15 da konačno pogledamo crtić.
Naša djeca se bude i idu na spavanje s crtićem u ruci.

Kada smo bili nešto veći čekali smo da se mama vrati s posla da nam provjeri zadaću pa da se idemo igrati sami, s našim prijateljima kojima smo zvonili ili jednostavno banuli na vrata.
Naši klinci čekaju nas da se vratimo s posla kako bi mi mogli nazvati mame njihovih prijatelja da im ugovorimo igranje.  Mi danas jednostavno moramo biti dobri s mamama njihovih prijatelja jer smo im mi veza bez koje ne bi bilo veze.

Kada smo mi bili malo veći klinci naši mame i tate satima nisu znali gdje smo, pa su nas po mrklom mraku dozivali po susjedstvu i nisu bili toliko zabrinuti kao mi.
Naši veći klinci moraju nam biti dostupni svake sekunde – nedaobog da ugase mobitel, ili se na prvu ne jave na poziv – odmah nas hvata neopisiva panika.

Kada smo mi bili tinejdžeri simpatiju smo izjavljivali na školskim klupama, a dejtove ugovarali za nekoliko dana unaprijed. I nismo kasnili iako nismo imali podsjetnik.
Naši tinejdžeri ljubav izjavljuju preko statusa, a i dejtove održavaju preko mobitela.

Kada smo bili još koju godinu stariji nije nam bilo važno koliko netko u društvu ima godina, je li muško ili žensko, tko se kome sviđa ili ne, razgovarali smo, zezali se, imali svoje fore koje smo danima premetali i umirali im od smijeha.
Naša djeca koja su već malo veća – ne razgovaraju, ne primjećuju ni godine ni spol, jedino što vide je zaslon mobitela dok se vani druže leđima okrenuti jedan drugome.

Kada smo mi bili klinci naši su roditelji film od 36 snimaka čuvali za gotovo isto toliko važnih trenutaka.
Naši klinci danas 36 snimaka ispucaju u isto toliko sekundi da bi uslikali omiljene junake iz crtića kojeg ovaj put ne gledaju na mobitelu već na tabletu jer mobitelom ipak moraju slikati.

Usporedbi bi dakako moglo biti još i više jer svijet kada smo gledali naprijed, i svijet koji gledamo pognute glave – nikada neće biti isti.

Čini se da smo postali robovi samo zato da budemo dostupni svijetu, a da pritom sve rjeđe ostajemo dostupni sebi i našoj djeci koju ni ne vidimo iza mobitela.

Pitanje je stoga, bi li bilo vrijedno na neko vrijeme izgubiti punjač, čisto da vidimo bi li se snašli u ovom svijetu sada kada smo odrasli? Jer čini se da smo to jako dobro znali kao djeca!

Pogled.ba

1592 Posjeta 2 Posjeta danas