Dok gledam fotografije iz mladosti nane Alme, na um mi padaju stihovi: “…za njom šapće mahala, lijepa Alma.“ U čednoj haljini, s anđeoski lijepim licem čiji se tragovi naziru i danas, u njenoj sedamdesetoj godini – očarava. Nana Alma je moja najmilija komšinica, oduvijek. Jedino ona me nikad nije izdala roditeljima kad bih napravila kakav belaj, jedino njoj nikad nije smetala naša dječja igra, vriska i smijeh. Ona bi nas u prolazu pomilovala po kosi, tutnuvši nam u ruke bombone ili čokoladicu. Nikad od nje nisam čula povišen ton – nisu joj to dozvoljavali njeni fini, damski maniri.
Nana je bila voljena i cijenjena učiteljica. S mužem Mirsadom, profesorom matematike, živjela je relativno komforno, a nadasve u ljubavi. Sin jedinac Adnan bio im je smisao života: o ponosu koji je osjećala kad joj je sin postao doktor medicine, Alma i danas rado priča. “Moja dušo, da znaš kako sam tada bila sretna, ma presretna! Moj Adnan postade doktor, a Mirso i ja smo plakali od sreće. Da mi se vratit’ u te dane…“- izusti, pa u mislima odluta nekom ljepšem dobu.
Susjedima i prijateljima oni su bili pojam skladne porodice. Sve se srušilo kao kula od karata kad je u saobraćajnoj nesreći Adnan poginuo. Bile su mu svega 32 godine. Gubitak sina Mirsad nije mogao preboljeti, objesio se sedam mjeseci kasnije. U samo jednoj godini, nana Alma je pokopala obje svoje ljubavi, cijeli svoj svijet. Skrhana od bola, ali uvijek dostojanstvena, s puno sabura, svoju bol je čuvala za svoja četiri zida. Svakog jutra najprije poljubi dvije slike na trošnom, drvenom ormariću.
Nana Alma je proživjela tragedijama ispunjen život, a danas nerijetko kopa po smeću. Penzija je mala, zime se odulje, a računi stižu redovito…Kad ju pozovem na ručak i ona se jedva pokoji put odazove, razveseli se kolačima od jabuke. “Ovakve kolače sam pravila svake nedjelje, uz kahvu i razgovore, bilo je tako lijepo. Baš ti hvala, dušo, s tobom se do sita ispričam.“ Voli pročitati novine i posuditi knjige koje ugleda na mojim policama. Često mi ponovi: “Moja malena, imala sam sve. Predivnog sina koji me obradovao mnogo puta za svoga kratkog života, muža za poželjeti. Putovala sam, kupovala haljine i nakit, uređivala s ljubavlju naš dom. Dogodili su mi se silni gubici, nemam nikoga odavno. Danas sam sirotinja, skoro gladna. Nikad se nisam bahatila, ni u najsjajnijim danima, jer insan je uvijek insan. I u odjeći što se raspada i u najskupljem odijelu. Onakav kakav jest, pošten ili rđav. S ovog dunjaluka ne nosimo ništa. Kakva će uspomena na nas ostati, to je na nama.“
Čist obraz nadživi čovjeka, kao blještav, neuništiv trag njegova čestitog postojanja.
——————————————————————————————
Marija Galić je student Škole kritičkog mišljenja iz Mostara
Tacno.net, Marija Galic