Pojam populizam povezuje se sa izrazom „populares“, koji se odnosi na grupu rimskih senatora koji su se zalagali za vladavinu u ime naroda.Populizam se pojavljuje u vremenima kada narod nije zadovoljan postojećim poretkom koji je nametnula vladajuća klasa i želi da ukine monopal koju ona ima nad politikom,medijima,kulturom…
Pozicija populizma je pretežno na desnoj strani i usmjerena je ka rasizmu,patrijarhatu i homofobiji.Ovdje ne govorimo o „povratku otpisanih“, već o onome što je psihoanalitičarka Melani Klajn nazivala projektivna identifikacija.Drugim riječima, nasilna retorika populizma zavisi od ideje da li se na pretnje odgovara nasiljem.
Predsjednička kampanja Donalda Trampa obilježena je nasilničkom retorikom.Njegovi komentari na muslimane i južnoameričke imigrante proizveli su takve zahtjeve masa da svi stranci moraju da budu deportovani.Ti „drugi“ su opasni jer ugrožavaju jedinstvo običnog naroda.Na kritike je Tramp odgovorio da su ljudi koji ga podržavaju „vrlo strastveni“.Njegova ciljna grupa je ugroženi bijeli čovjek koji je skrajnut sa centralnog mjesta u politici,radnom mjestu i kući.
Na populizam(inače proglašen po Kembridžu za riječ 2017.godine),trebalo bi gledati kao na politički stil kojim se mobilišu mase, a ne kao na političku ideologiju.“Princip borbenog zadovoljstva“ izražen je u sociokulturnoj dimenziji populizma i pozajmljuje od svih oblika popularne kulture.Prisjetimo se brojnih junaka filmskih vesterna i melodrama ili sugestivnog heroja u filmu „Prljavi Hari“,koji uništavajući gangstere i nasilnike podstiče fantazije onih gledalaca koji žele neposrednu pravdu.Sa svojim „Magnumom“ u ruci, glumac Klint Isvud izgovara čuvenu rečenicu:“Uljepšaj mi dan“.
Populistički akteri koriste populistički narativ žrtve i osvete,naglašavajući razlike među grupama u čije ime tvrde da govore.Oni zahtjevaju trenutnu i potpunu identifikaciju između sebe i onih koje zastupaju.Kao narodni tribuni,oni imaju cilj da narodne želje prevedu u izvršnu vlast.Tu su da bi nekome „uljepšali dan“.Oni poručuju svojim sljedbenicima da znaju kakva je zemlja koju vole i da oni odlučuju šta je za sve najbolje.
Populistička politika se može izraziti kroz duboku identifikaciju s liderom.Ljudi vole da sebe vide u ogledalu onih koji govore u svoje ime.Oni misle da bi predsjednik države trebalo da ima direktnu vlast nad sudovima kao i nad svim drugim institucijama.Odlučnost populističkog lidera ohrabruje fantazije ljudi da vjeruju da bi jedini on trebalo da donosi odluke u ime naroda, bez posredovanja drugih institucija.
Budući da stalno opada povjerenje u institucije,koje su po većinskom mišljenju korumpirane ili parazitske,jačaju mitovi latentnih autoriteta.Paradoksalno je da su ovi autoriteti povezani s ogromnim bogatstvom i sumnjivim korporacijama, a ne sa skromnošću i marljivim radom.Na javnoj sceni imamo „orgiju“osjećanja koja je suprostavljena nemoći.
„Nemoguće je uvjeriti neku osobu u neophodnost nečega,ukoliko ne upoznamo dušu te osobe i itkrijemo kako da zasviramo na harfi njene duše koja je napravljena da bi zvučala“,govorio je Jozef Gebels, ministar javnog prosvjećivanja i propagande u nacističkoj Njemačkoj.
Izvor:Nebojša Bradić(Politika 2018.