MARTINA MLINAREVIĆ: „Poljubite kćerku, život Vam je spasila..“

Kraj je augusta,lupaju kockice tavle, u Turskoj, kraj je augusta i kraj naših dotadašnjih života.U tom trenutku o tome još ne znamo ništa, u Turskoj, grmki grm od borova Beleka, u ćošku oko neba je plavlje od lavora za oprati okrvavljene ruke nakon trganja grožđa u Tihaljini.

Oluje izvan čovjeka uvijek dolaze s pretkazanjem.Vihorom od vrelog vjetra,nestalim pticama, pod stolove obližnje birtije stisnutim psima lutalicama,gelerima što se uskomešaju podno lijevog ramena..Oluje unutar čovjeka dolaze bez najave.Saspu tuču u nespremna prsa naizvrat.Uljuljanog u lijepo,ušuškanog u naizglednu radost,saderu te do krvavih koljena.Sve stojećki.

Dva puta po dva otiska stopala u pijesku, u Turskoj,dinosaurski dugo i drugo majušno prkosom.Same smo na svijetu.Nikad svojije,sretnije nikad.Vizija iz sna,sa dna šoljice,precrtano iz zvijezda?Tek odluka donešena.Da možemo sama.

Sreća je karta svijeta iscrtana na koži preko posoljene ključne kosti.

A pred nama život.

Tri su joj godine i znam da je velika da se uspavljuje na rukama,mater mi je to kvocnula na tisuće puta, ali ja nikako da napustim ritual božićnih pjesama i na plus četeres’ za vrijeme trominutnog nihanja prije nego utone u san.Vidjet ću nakon što je spustim na spavanje iznenadnu kapljicu krvi na svojoj majici,onako ljetno razgaćena,razgrudnjačena.Okrenut ću tako već zaspalo mi dijete u kravetu panično,kao janje na ražnju par puta,misleći da ona negdje ima ranicu,jer će se kapljica moje krvi preslikati i na njezin bodić.Ja kao lafo nečitan čoek ni u zadnjem dijelu mozga neću pomisliti da je krv možda moja.

I da je iz sise.

Čuj iz sise…

Nikad čula.

Za dva dana ćemo sletjeti u Beč.Ha, a Una će spavati u krilu gospodina koji je imao tu nesreću da je avionsko sjedalo zapalo uz nas,kojeg nikad ranije nismo vidjeli,ali biserki to nije smetalo da ga izgrli kao najrođenijeg i na njemu zaspe.Pozdravljat će se na aerodromu s nekom djevojčicom Eminom pola sata,obje s onim dječjim koferima kao neke kone što moraju još jedan trač baciti prije razilaženja.Istu večer doma,opet ću nakon ljuljuškanja uz White Christmas(George Michael umre još jednom svaki put kad ga upalimo u žegi) vidjeti krv na majici.I pozvati Gugl u pomoć.

Noć nespavanja.

Ne znam za duže čekanje jutra ikada.

UZV,mamografija,Patologija,MRI,operacija,Patologija,Onkologija.

-„Poljubite kćerku,život Vam je spasila…“

 

Dača se ženio,a znaš koliko se to čekalo u našoj mahali.Zadnjih dvajs’ godina minimalno.Ivona mi dolazi iz Švedske,u mislima već razvrstavam smijehove šuškave kao praporci tamburina u šašu Trebižata,okupljanje našeg djetinjstva i mladosti.Soundtrack za skicu – My Hometown,Bruce The Boss,naravno.Stotine puta me je upitao kad ću nešto o njemu napisati u svojim pričama.Dača,ne Bruce.Ni on,ni ja nismo slutili da će završiti baš u ovoj.

Mogla je to komotno biti ona kultna kad je vozio Jaguara pa mu se pokvario rikverc i u nedostatku dijelova za Jaguara,mogao je samo parkirati samo negdje uravno đe nije morao u rikverc.I tako mjesecima.

Od izlaznih vrata bolnice do parkinga je pedesetčetiri koraka.Zvonjava mobitela kao racija upada mi u suze,suze što se na čelopeku uspjevaju smrznuti iznad usne.I teku, i ne teku.Mosuri sluđeni,užasom sleđeni.

Dača.Nemajući pojma gdje sam ja,zove da mi upravo nosi pozivnicu za svadbu.Dača.Nemajući pojma što se događa,bio je prva osoba kojoj sam rekla – imam rak.

S Veleža,Huma,iz Goranaca zazvonili su praporci svih tamburina ikada.Da pišem priču o Dači saznali biste da ima lice naseljeno dobrinom koja nema ništa s današnjim licemjernim vaktom.I da zna sve o tamburinama,tamburama,gitarama i svim glazbalima svijeta.

Pa ipak,sjećam se samo tišine što i zraku urušava temelje.

I njegovih ruku što me grle kroz slušalicu,sve od nevjerice čupajući prstima prsa u kojima raste tama.

 

Na Patologiji su kapljicu za bris mogli uzeti tek uz silno stiskanje moje dojke.Kako ste uopće primjetili krv,pitali su.Jer to nije teklo,onako,iz čistog mira.Nego mi je dijete glavom pritisnulo dok bi je uspavljivala.Tko zna koliko bi čučalo u meni,onako s planom da jednom ubije mir.Ja sam joj dala život,ona mi moj vratila.U sektoru karcinoma dojke rekli su mi da imam najljepši od najružnijih.Odlučila sam ga ponijeti na leđima,pardon sisama,kao da je najružniji od najljepših.

 

Izvor:Martina Mlinarević:HUZUR,Široki Brijeg-Logotip-2018.

Izbor:Kemal Mahić

1187 Posjeta 1 Posjeta danas