Mediha Selimović: BRODSKA CESTA b.b.

Djetinjstva provedena u radničkim porodicima, tamo nekih šez-

desetih i sedamdesetih, bila su u svakoj kući skoro ista. Život je bio

skroman, postojale su samo nijanse… tek neka mala šatiranja jed-

nostavnog radničkog životarenja. Svi isto obučeni i obuveni, miris

pržene

minas

kafe u kući, sok sirup, more na bazenu, knjige nasli-

jeđene od starijeg brata ili sestre, nadoštiklane hlače, ručno pleteni

džemperi, zimnice preko sindikata na nekoliko rata, gumene

čizme, farmerke, super rifle

iz Trsta, kupljene kod švercera, pranje

veša na ruke, beztelefonija – čak ni fiksna, kreativno igranje žmirke,

ganje, ke-ka-ma, Švaba i partizana… prvi crno-bijeli televizori, pla-

stične sandale iz jugoplastike, kaput iz

varteksa… Naša kuća, u ulici koja je tada nosila naziv Brodska cesta, gra-

dila se tri godine. Majka je taj period nazivala “godinama odvaja-

nja od usta”. Svaku ciglu je sama iznijela na prvu ploču, valjda da

se uštedi na irgetovanju. Otac je ustajao u pet sati ujutro, ona s njim.

Kući je dolazio naveče u osam-pola devet… a tako nekako bi i majka

sjedala prvi put da zajedno pojedu uobičajenu kasnu večeru. Ono

što je ona kao žena stizala da uradi u toku svog radnog dana bilo je

potcijenjeno u svakom pogledu. Nekad mislim da su je sahranili

njen perfekcionizam i vrjednoća mnogo prije negoli je sustigla

teška dijagnoza. Evo sam ostarila, ali u svom životu nisam srela biće

vrijednije od svoje majke. To je bila žena pored koje su se čak i spre-

tne osobe morale osjećati lijenim i beskorisnim.

U jednoj sobi naše nove kuće imali smo dva velika kauča na

razvlačenje, dvije fotelje, sto i ormar. Ormar nije dosezao skroz do

plafona, te kao takav postao je izazov mojoj dječijoj mašti. Stalno

sam se pitala kako bih se mogla uspentrati na vrh ormara. Nakon

nekoliko pokušaja, uspjela sam u podvigu zvanom pentranje i to

tako što bih postavila fotelju, otvorila vrata ormara, stala na policu

unutra, držeći se čvrsto za gornju stranicu. Mlatarala bih nogama

u zraku, prebacujući svu snagu u ruke, te tako smotala tijelo za

180 stepeni i zalegla na vrhu. Silaženje je bilo moguće jedino sko-

kom. Shvatila sam, još prvi put, kad sam se našla “na vrhu”, da za

spuštanje treba znatno manje aganžmana, te zažmirila i ciljano

skočila na kauč. Nije to tada bio nikakav problem. Samo bih od-

skočila k’o ping-pong loptica. Ipak sam naučila koliko truda,

snage, kreativnosti i izdržljivosti treba da se popneš gore, a kako se

odozgo sasvim jednostavno trehne. Roditelji, naravno, nisu znali

za te i takve akrobacije i vještine kojima raspolaže mezimica kad

nije pod strogim nadzorom.

Jednom sam odlučila da iznenadim majku. Popela sam se na

ormar i čekala je da uđe u sobu. Nakon prilično dugo vremena (na

visini i u samoći vrijeme jako sporo prolazi), ušla je majka da nešto

uzme iz tog ormara. Ja, sva sretna što sam je dočekala, pristupim

posljednjoj fazi iznenađenja i bacim joj se odozgo na glavu. Izne-

nađenje je uspjelo. Žena zamalo nije dobila infarkt. Doduše, izne-

nadila je i ona mene. Nisam dobila infarkt, ali jesam batine poslije

kojih mi nikada više nije palo na pamet da se popnem na ormar.

Od tada nisam nešto ljubitelj visina – u pravom, kao ni u prene-

senom značenju. S godinama sam naučila padati po ravnom. Ne

moraš se čak ni penjati da kvalitetno trehneš.

Majčin oporavak, poslije dužeg boravka u bolnici zbog puca-

nja čira na dvanaestopalačnom crijevu, dugo je trajao. Teško je do-

lazila sebi, bila je jako iscrpljena i puna strahova. Nije mogla spa-

vati noćima.

Kućni ljekar joj je propisao tablete za spavanje i rekao da naveče

uzima po jednu, makar u prvoj fazi svoje traumatične nesanice,

dok se ne oporavi, naglašavajući pri tome vrijednost sna, pa makar

i vještačkog. Majka je uzimala po tableticu, svaku noć.

Jednom je, u tom svom jadu, ispričala komšinici kako popije

naveče po jednu “uspavanku” i odspava, te da joj je puno lakše ot-

kako to praktikuje. Jer, ništa čovjeka ne može iscrpiti i dokrajčiti

kao nespavanje.

Slušala sam tu priču (kud ćeš pažljivijeg slušatelja?) i jednog

dana odlučim, u svojoj dokolici, da se i ja naspavam. Sa osam go-

dina, negdje oko sedam sati naveče, popijem čitavu tabletu za spa-

vanje i u roku od nekoliko minuta zaspim u kuhinji na podu. Nije

majci bilo jasno šta mi je, prebacila me na krevet, budila, dozivala,

zvala da gledam s njima film “Kekec” na TV-u i da jedem.

Sve moje reakcije su izostale. Spavala sam spokojno i ništa vanj-

sko me nije doticalo, niti je prouzrokovalo bilo kakvo pomicanje.

Majka me prevrtala i pipkala, misleći da imam temperaturu. Kon-

statovala je da je sve uredu, osim što spavam nekim snom, njoj

potpuno nepoznatim, jer je moj dječiji san oduvijek bio lagan. Spa-

vala sam tako spokojno do sutra popodne. Probudili bi me, ali

nakon pola sata, moji kapci su opet padali i ja bih se skljokala, to-

nući u carstvo dubokih snova. Stanje je postalo alarmantno kad je

otac došao s posla i suočio se sa mojom umrtvljenošću, bez nekog

stvarnog razloga za nju. Zagledao me, i onda rekao majci:

– Spremi je da je odvezemo u hitnu, tu nešto nije uredu.

Majka krenu prema pomenutom ormaru, a ja sam, shvatajući

da je situacija postala ozbiljna, u svojoj dječijoj panici od doktora

koji bi mogao prodrijeti unutra i shvatiti da sam “pod tabletama”,

skrušeno priznala:

– Nemojte me nigdje voditi. Sinoć sam popila jednu tabletu sa

ormarića da se malo naspavam. Nisam znala da se od toga ovoliko

spava.

Šok i nevjerica.

Batina nije bilo. Otac je bio prisutan, tako da su vaspitne me-

tode bile one klasične, pedagoške… kad dijete više od svega poželi

da ga izudaraju te tako završe taj pedagoški protokol ili da izudara

samo sebe, okončavajući lekciju.

Tad sam naučila da nikad ne treba čvrsto spavati. Ni prirodno,

a kamoli vještački. Jer, dok mi spavamo, drugi gledaju “Kekeca”

ili ga igraju uživo.

Nikad više nisam popila tabletu za spavanje. U svojim besanim

noćima brojala sam ovce, prevrtala se, okretala, hodala, opuhivala

pola frižidera, pročitala tonu nekvalitetnih knjiga, vezla goblene, sje-

dila… sve, ama baš sve je dolazilo u obzir, samo tableta za spavanje: jok!

Tih godina smo skoro svi u komšiluku imali i vozali bicikle.

Moj je bio crven, nov-novcat,pony.Nedjeljom, kad je na Brod-

skoj cesti bilo manje saobraćaja, poslije ručka bismo izlazili i vo-

zikali se gore-dolje. Moji prvobitni krugovi bili su od bazena u

Trokućama do škole u Tetovu, a onda oni veći i širi od bazena do

Brista, pa od Brista do srpske crkve. Takve route pravili su samo

najhrabriji među djecom. Naravno da sam pripadala najhrabrijima, dok me neko nije odšmekao kod majke. Pala je zabrana, nije

bilo vozanja i izlaska na cestu cijele dvije sedmice. Tu nije bilo

cjenkanja. Svaku kaznu sam odrobijala onako kako je prvobitno

propisana, bez prava na žalbu. Konsekventna majka, konsekven-

tna ja. Trpim i ne žalim se.

Poslije izdržane kazne, jedne nedjelje, baš tu negdje oko bazena

u blizini kuće, vozajući se u masi, poželjeh da se okrenem i vratim

nazad. Nisam pogledala iza sebe i moje zaokretanje završilo se po-

dlijetanjem pod auto koje je naišlo iza mojih leđa. Kao mačka sam

se provukla između točkova i podletjela pod njih. Bila sam svega

svjesna (a kako i neću biti?) kad je iznad mene, pored auta, histe-

rično počela vrištati krupnija žena, crne kose, sa trajnom ondula-

cijom na glavi. Čupala je kosu rukama, a njen proćelavi, ogromni

muž (nalik onom liku sa reklame za

mr.proper

proizvode) stajao je

kao skamenjen, ne progovarajući ni riječ. Izvukla sam se i mirno

stala ispred njih, sa mješavinom stida i straha. Čovjek me uzeo za

ruku i upitao boli li me išta. Zanijekala sam, unatoč ogrebotinama

po cijelom tijelu. Ništa nije bilo slomljeno, osim mog crvenog, novog pony

  1. Dok su oni pregledavali mene, ja sam krajičkom oka

gledala svog ljubimca sa otpadnutim pedalama, iskrivljenim gu-

vernalama i sastruganom farbom. Ljudi su me pustili i otišli.

Krupna crna žena se i dalje zanosila, a ja sam se pitala kako sada

majci na oči. Jer, ona je bila od onih žena koja te, kad se razbiješ, za

utjehu, dodatno razbije. Mene mi nije bilo žao, ali

pony

-ja – bez-

granično. Komšinica Slavica je majci, u roku od pola sata, sasvim

slikovito ispričala kako sam za dlaku ostala živa i šta se tu sve odi-

gralo. Kad je Slavica pričala o tome, i mene je bilo strah za sebe, ali

nekako u trećem licu. Pony su mi ispravili, ali vožnja je mjesecima

bila dozvoljena samo u dvorištu i u krugu od nekih 500 kvadratnih

metara. Druga djeca, koja nisu bila pod kaznom, vozala su se dalje

Brodskom cestom, a ja sam ih tužno gledala iz svog kaveza, znajući

još tada da sve prođe. Pa će i taj moj zatvor proći.

I tu sam, naravno, naučila lekciju svog života. Prije skretanja

obavezno se okrenuti iza sebe. Uvijek te, neopreznog i neosvrnu-

tog, neko može iznenada pokupiti, tako da se polomiš dok iznad

tebe vrište drugi, ostavljajući dojam da su se oni polomili. I da po-

slije toga završiš u pritvoru. Za nesmotrenost i naivnost nema ola-

kšavajućih okolnosti. Naprotiv.

Mnogo godina kasnije, ovu lekciju sam proširila saznanjem o

tome koliko je svijet mali. Udala sam se i u posjetu su mi došli

tetak i tetka mog muža, iz Vrbanje kod Banja Luke. Fini neki ljudi,

srdačni. Tetak Ramo glasno se smijao, a tetka je pričala dugim, ne-

svršenim rečenicama. Na sve što je izgovorila mogao si komotno

dodati one famozne tri tačke i čekati. U jednom momentu je rekla:

– Ovdje negdje, baš na ovoj cesti smo jednom davno zamalo

zgazili jedno dijete, podletjelo nam pod auto. Curica neka mala,

sitna… ma, da glasa pusti. Izvuče se ispod auta k’o mačka, sva iz-

grebana, ustade i ode. Nikad to neću zaboraviti! Doživjeh nervni

slom. U dlaku…

Osmotrih tetku malo bolje i rekoh:

– Ljepše ti stoji ova nova frizura nego ona trajna ondulacija na

glavi.

Svojom vriskom onomad nisi mi ni dala priliku da pustim svoj

glas.

Ne rekoh joj da sam dugo, dugo u sjećanju na taj događaj imala

sliku vrištećeg Gargamela iznad moje nedužne dječije glavice.

Sad znam da ništa nije slučajno.

Pa ni simbolika ulaska u tu porodicu.

Ja se polomila, a oni vrište. Od prvog susreta.

Otac nas je učio igrati šah. Nismo odmah ukapirali svrhu i cilj

pomjeranja šahovskih figura. Znali smo kako se koja kreće, ali

dugo smo igrali šah tako što bismo jedno drugom pojeli sve figure

po redu… oba laufera, topa, konja… na koncu kralja i kraljicu. Uz-

vikivali smo sumanuto:

šah, mat, pat

bez ikakvog pojma šta to

znači, a na kraju bi se još krvnički posvađali, uz obaveznu maj-

činu intervenciju i sklapanje šahovske ploče. Tek kad bi ona ule-

tjela, partija je bila konačno gotova. A i mi!

Jednom je zakasnila. Brat je bio toliko ljut što sam mu opet po-

jela kralja, da je u naletu bijesa skočio i bacio figuru konja u ćošak

sobe. Ja sam skočila i bacila brata. Majka je skočila i bacila šah u

kreku wesso

koja je zagrijavala našu kuću. Nastao je blaženi mir u

nama i oko nas. Tužno smo kroz staklo trajnožareće peći

Hhelios iz Banovića gledali kako gori naša šahovska ploča i pucketaju šahov-

ske figure. U ćošku je usamljeno ležao jedan čudom preživjeli konj.

To je bila lekcija o preživjelim nijemim svjedocima. Konj je ne-

čujno nestao, jer bez svog izvornog okruženja nije imao više ni-

kakvu funkciju u našim životima. Niti je kome trebao, niti ga je ko

trebao. Ne treba preživljavati kad svi ginu. Iako se na prvu činilo

da je konj imao sreću, na koncu se ispostavilo da je njegovoj sreći

uslijedio prilično jadan i usamljen život.

Otac je naveče saznao šta se desilo. Majka je slikovito opisala

našu svađu. Nije bila posebno slikovita opisujući svoj udio u igri.

Sljedećeg dana dobili smo novu šahovsku ploču sa svim figurama.

Otac je ovaj put kući donio plastični šah, podigao obrvu i rekao:

– Vas dvoje se ne smijete svađati. Učićemo igrati šah kako Bog

zapovijeda. A, ti – dodao je obraćajući se majci – ne bacaj ovo u

peć, plastika je i smrdiće!

Brzo nas je naučio pravilnom kretanju po šahovskoj ploči,

stalno ponavljajući: “Potez se ne može vratiti! Kad povučeš jedan

potez, moraš dalje… do kraja. Zato, mislite! Ovo nije igra na sreću!”

Brat je brzo napredovao. Par godina kasnije, na šahovskom tur-

niru za juniore, kao nagradu osvojio je veliki drveni šah, kojim nam

je zamijenio onu jadnu, ali “sigurnu” plastičnu šahovsku tablu.

 

Tad sam shvatila da se poslije drveta nije baš jednostavno na-

viknuti na plastiku. I kako zamjene mogu poslužiti svrsi… ali ni-

kada postati ono izvorno i prvo – ono na čemu si se prvobitno

naučio kretati, rušiti, bjesniti, osvajati, šahirati i matirati.

Navikne se čovjek na sve, ali prvobitno je prvobitno. Čak i kad

izgori u trajno žarećoj peći, zvanoj

kreka wesso

. Jer, potez se ne

može vratiti.

U šahu uvijek igraju dva igrača. Ako nema drugog igrača, mo-

ramo ga zamisliti i vući poteze za njega u smislu “ja protiv sebe”,

ne znajući do samog kraja da li će pobjednik biti crno ili bijelo i za

koju boju ćemo bolje misliti.

Imali smo i neke slagalice. Na kartonskom papiru bila su ucr-

tana kvadratna polja, svako polje sa matematičkim zadatkom. Sli-

čice koje su se postavljale (puzzle) na ta polja bile su označene bro-

jem, pa ako znaš da je 15–7 = 8 onda na to polje staviš sličicu sa

odgovarajućim brojem. Kad sve popuniš i okreneš karton naopa-

čke, dobiješ neku lijepu sliku prirode ili životinje.

Jednog dana, moj brat je sve to pokupio i iznio u dvorište da se

igra sa ostalom djecom. Vratio se bez “podloge” za slaganje

puzzli. Požalim se majci, ona potvrdi “manjak dijelova” i

upita ga gdje bi mogli biti listovi. Brat je kao iz topa odgovorio:

– Izvini, mama! Odnio vetaj i jeko da ce vjatit. Bogami!

Tad nisam ništa naučila. Mnogo kasnije sam shvatila da vje-

trovi ne vraćaju obećano. Bogami!

Naučio je to i brat.

Brodskom cestom nikada nisu plovili brodovi. Naša kuća, kao no-

vosagrađena, nekoliko godina je egzistirala sa oznakom b.b. Mi, sta-

novnici te kuće, dugo smo mislili da je oznaka b.b. kratica za sve

kuće bez broja. Kasnije smo shvatili da to nije tačno. Ta kuća je

odmah imala svoj broj. Zvao se Bol.

Odrasla sam u kući koju su moji roditelji sagradili u ulici Brod-ska cesta b.b. što je bila kratica za B(ola) b(roj).

 

Izbor: Kemal Mahić

preuzeto sa buybook.ba

1298 Posjeta 1 Posjeta danas