Djetinjstva provedena u radničkim porodicima, tamo nekih šez-
desetih i sedamdesetih, bila su u svakoj kući skoro ista. Život je bio
skroman, postojale su samo nijanse… tek neka mala šatiranja jed-
nostavnog radničkog životarenja. Svi isto obučeni i obuveni, miris
pržene
minas
kafe u kući, sok sirup, more na bazenu, knjige nasli-
jeđene od starijeg brata ili sestre, nadoštiklane hlače, ručno pleteni
džemperi, zimnice preko sindikata na nekoliko rata, gumene
čizme, farmerke, super rifle
iz Trsta, kupljene kod švercera, pranje
veša na ruke, beztelefonija – čak ni fiksna, kreativno igranje žmirke,
ganje, ke-ka-ma, Švaba i partizana… prvi crno-bijeli televizori, pla-
stične sandale iz jugoplastike, kaput iz
varteksa… Naša kuća, u ulici koja je tada nosila naziv Brodska cesta, gra-
dila se tri godine. Majka je taj period nazivala “godinama odvaja-
nja od usta”. Svaku ciglu je sama iznijela na prvu ploču, valjda da
se uštedi na irgetovanju. Otac je ustajao u pet sati ujutro, ona s njim.
Kući je dolazio naveče u osam-pola devet… a tako nekako bi i majka
sjedala prvi put da zajedno pojedu uobičajenu kasnu večeru. Ono
što je ona kao žena stizala da uradi u toku svog radnog dana bilo je
potcijenjeno u svakom pogledu. Nekad mislim da su je sahranili
njen perfekcionizam i vrjednoća mnogo prije negoli je sustigla
teška dijagnoza. Evo sam ostarila, ali u svom životu nisam srela biće
vrijednije od svoje majke. To je bila žena pored koje su se čak i spre-
tne osobe morale osjećati lijenim i beskorisnim.
U jednoj sobi naše nove kuće imali smo dva velika kauča na
razvlačenje, dvije fotelje, sto i ormar. Ormar nije dosezao skroz do
plafona, te kao takav postao je izazov mojoj dječijoj mašti. Stalno
sam se pitala kako bih se mogla uspentrati na vrh ormara. Nakon
nekoliko pokušaja, uspjela sam u podvigu zvanom pentranje i to
tako što bih postavila fotelju, otvorila vrata ormara, stala na policu
unutra, držeći se čvrsto za gornju stranicu. Mlatarala bih nogama
u zraku, prebacujući svu snagu u ruke, te tako smotala tijelo za
180 stepeni i zalegla na vrhu. Silaženje je bilo moguće jedino sko-
kom. Shvatila sam, još prvi put, kad sam se našla “na vrhu”, da za
spuštanje treba znatno manje aganžmana, te zažmirila i ciljano
skočila na kauč. Nije to tada bio nikakav problem. Samo bih od-
skočila k’o ping-pong loptica. Ipak sam naučila koliko truda,
snage, kreativnosti i izdržljivosti treba da se popneš gore, a kako se
odozgo sasvim jednostavno trehne. Roditelji, naravno, nisu znali
za te i takve akrobacije i vještine kojima raspolaže mezimica kad
nije pod strogim nadzorom.
Jednom sam odlučila da iznenadim majku. Popela sam se na
ormar i čekala je da uđe u sobu. Nakon prilično dugo vremena (na
visini i u samoći vrijeme jako sporo prolazi), ušla je majka da nešto
uzme iz tog ormara. Ja, sva sretna što sam je dočekala, pristupim
posljednjoj fazi iznenađenja i bacim joj se odozgo na glavu. Izne-
nađenje je uspjelo. Žena zamalo nije dobila infarkt. Doduše, izne-
nadila je i ona mene. Nisam dobila infarkt, ali jesam batine poslije
kojih mi nikada više nije palo na pamet da se popnem na ormar.
Od tada nisam nešto ljubitelj visina – u pravom, kao ni u prene-
senom značenju. S godinama sam naučila padati po ravnom. Ne
moraš se čak ni penjati da kvalitetno trehneš.
Majčin oporavak, poslije dužeg boravka u bolnici zbog puca-
nja čira na dvanaestopalačnom crijevu, dugo je trajao. Teško je do-
lazila sebi, bila je jako iscrpljena i puna strahova. Nije mogla spa-
vati noćima.
Kućni ljekar joj je propisao tablete za spavanje i rekao da naveče
uzima po jednu, makar u prvoj fazi svoje traumatične nesanice,
dok se ne oporavi, naglašavajući pri tome vrijednost sna, pa makar
i vještačkog. Majka je uzimala po tableticu, svaku noć.
Jednom je, u tom svom jadu, ispričala komšinici kako popije
naveče po jednu “uspavanku” i odspava, te da joj je puno lakše ot-
kako to praktikuje. Jer, ništa čovjeka ne može iscrpiti i dokrajčiti
kao nespavanje.
Slušala sam tu priču (kud ćeš pažljivijeg slušatelja?) i jednog
dana odlučim, u svojoj dokolici, da se i ja naspavam. Sa osam go-
dina, negdje oko sedam sati naveče, popijem čitavu tabletu za spa-
vanje i u roku od nekoliko minuta zaspim u kuhinji na podu. Nije
majci bilo jasno šta mi je, prebacila me na krevet, budila, dozivala,
zvala da gledam s njima film “Kekec” na TV-u i da jedem.
Sve moje reakcije su izostale. Spavala sam spokojno i ništa vanj-
sko me nije doticalo, niti je prouzrokovalo bilo kakvo pomicanje.
Majka me prevrtala i pipkala, misleći da imam temperaturu. Kon-
statovala je da je sve uredu, osim što spavam nekim snom, njoj
potpuno nepoznatim, jer je moj dječiji san oduvijek bio lagan. Spa-
vala sam tako spokojno do sutra popodne. Probudili bi me, ali
nakon pola sata, moji kapci su opet padali i ja bih se skljokala, to-
nući u carstvo dubokih snova. Stanje je postalo alarmantno kad je
otac došao s posla i suočio se sa mojom umrtvljenošću, bez nekog
stvarnog razloga za nju. Zagledao me, i onda rekao majci:
– Spremi je da je odvezemo u hitnu, tu nešto nije uredu.
Majka krenu prema pomenutom ormaru, a ja sam, shvatajući
da je situacija postala ozbiljna, u svojoj dječijoj panici od doktora
koji bi mogao prodrijeti unutra i shvatiti da sam “pod tabletama”,
skrušeno priznala:
– Nemojte me nigdje voditi. Sinoć sam popila jednu tabletu sa
ormarića da se malo naspavam. Nisam znala da se od toga ovoliko
spava.
Šok i nevjerica.
Batina nije bilo. Otac je bio prisutan, tako da su vaspitne me-
tode bile one klasične, pedagoške… kad dijete više od svega poželi
da ga izudaraju te tako završe taj pedagoški protokol ili da izudara
samo sebe, okončavajući lekciju.
Tad sam naučila da nikad ne treba čvrsto spavati. Ni prirodno,
a kamoli vještački. Jer, dok mi spavamo, drugi gledaju “Kekeca”
ili ga igraju uživo.
Nikad više nisam popila tabletu za spavanje. U svojim besanim
noćima brojala sam ovce, prevrtala se, okretala, hodala, opuhivala
pola frižidera, pročitala tonu nekvalitetnih knjiga, vezla goblene, sje-
dila… sve, ama baš sve je dolazilo u obzir, samo tableta za spavanje: jok!
Tih godina smo skoro svi u komšiluku imali i vozali bicikle.
Moj je bio crven, nov-novcat,pony.Nedjeljom, kad je na Brod-
skoj cesti bilo manje saobraćaja, poslije ručka bismo izlazili i vo-
zikali se gore-dolje. Moji prvobitni krugovi bili su od bazena u
Trokućama do škole u Tetovu, a onda oni veći i širi od bazena do
Brista, pa od Brista do srpske crkve. Takve route pravili su samo
najhrabriji među djecom. Naravno da sam pripadala najhrabrijima, dok me neko nije odšmekao kod majke. Pala je zabrana, nije
bilo vozanja i izlaska na cestu cijele dvije sedmice. Tu nije bilo
cjenkanja. Svaku kaznu sam odrobijala onako kako je prvobitno
propisana, bez prava na žalbu. Konsekventna majka, konsekven-
tna ja. Trpim i ne žalim se.
Poslije izdržane kazne, jedne nedjelje, baš tu negdje oko bazena
u blizini kuće, vozajući se u masi, poželjeh da se okrenem i vratim
nazad. Nisam pogledala iza sebe i moje zaokretanje završilo se po-
dlijetanjem pod auto koje je naišlo iza mojih leđa. Kao mačka sam
se provukla između točkova i podletjela pod njih. Bila sam svega
svjesna (a kako i neću biti?) kad je iznad mene, pored auta, histe-
rično počela vrištati krupnija žena, crne kose, sa trajnom ondula-
cijom na glavi. Čupala je kosu rukama, a njen proćelavi, ogromni
muž (nalik onom liku sa reklame za
mr.proper
proizvode) stajao je
kao skamenjen, ne progovarajući ni riječ. Izvukla sam se i mirno
stala ispred njih, sa mješavinom stida i straha. Čovjek me uzeo za
ruku i upitao boli li me išta. Zanijekala sam, unatoč ogrebotinama
po cijelom tijelu. Ništa nije bilo slomljeno, osim mog crvenog, novog pony
- Dok su oni pregledavali mene, ja sam krajičkom oka
gledala svog ljubimca sa otpadnutim pedalama, iskrivljenim gu-
vernalama i sastruganom farbom. Ljudi su me pustili i otišli.
Krupna crna žena se i dalje zanosila, a ja sam se pitala kako sada
majci na oči. Jer, ona je bila od onih žena koja te, kad se razbiješ, za
utjehu, dodatno razbije. Mene mi nije bilo žao, ali
pony
-ja – bez-
granično. Komšinica Slavica je majci, u roku od pola sata, sasvim
slikovito ispričala kako sam za dlaku ostala živa i šta se tu sve odi-
gralo. Kad je Slavica pričala o tome, i mene je bilo strah za sebe, ali
nekako u trećem licu. Pony su mi ispravili, ali vožnja je mjesecima
bila dozvoljena samo u dvorištu i u krugu od nekih 500 kvadratnih
metara. Druga djeca, koja nisu bila pod kaznom, vozala su se dalje
Brodskom cestom, a ja sam ih tužno gledala iz svog kaveza, znajući
još tada da sve prođe. Pa će i taj moj zatvor proći.
I tu sam, naravno, naučila lekciju svog života. Prije skretanja
obavezno se okrenuti iza sebe. Uvijek te, neopreznog i neosvrnu-
tog, neko može iznenada pokupiti, tako da se polomiš dok iznad
tebe vrište drugi, ostavljajući dojam da su se oni polomili. I da po-
slije toga završiš u pritvoru. Za nesmotrenost i naivnost nema ola-
kšavajućih okolnosti. Naprotiv.
Mnogo godina kasnije, ovu lekciju sam proširila saznanjem o
tome koliko je svijet mali. Udala sam se i u posjetu su mi došli
tetak i tetka mog muža, iz Vrbanje kod Banja Luke. Fini neki ljudi,
srdačni. Tetak Ramo glasno se smijao, a tetka je pričala dugim, ne-
svršenim rečenicama. Na sve što je izgovorila mogao si komotno
dodati one famozne tri tačke i čekati. U jednom momentu je rekla:
– Ovdje negdje, baš na ovoj cesti smo jednom davno zamalo
zgazili jedno dijete, podletjelo nam pod auto. Curica neka mala,
sitna… ma, da glasa pusti. Izvuče se ispod auta k’o mačka, sva iz-
grebana, ustade i ode. Nikad to neću zaboraviti! Doživjeh nervni
slom. U dlaku…
Osmotrih tetku malo bolje i rekoh:
– Ljepše ti stoji ova nova frizura nego ona trajna ondulacija na
glavi.
Svojom vriskom onomad nisi mi ni dala priliku da pustim svoj
glas.
Ne rekoh joj da sam dugo, dugo u sjećanju na taj događaj imala
sliku vrištećeg Gargamela iznad moje nedužne dječije glavice.
Sad znam da ništa nije slučajno.
Pa ni simbolika ulaska u tu porodicu.
Ja se polomila, a oni vrište. Od prvog susreta.
Otac nas je učio igrati šah. Nismo odmah ukapirali svrhu i cilj
pomjeranja šahovskih figura. Znali smo kako se koja kreće, ali
dugo smo igrali šah tako što bismo jedno drugom pojeli sve figure
po redu… oba laufera, topa, konja… na koncu kralja i kraljicu. Uz-
vikivali smo sumanuto:
šah, mat, pat
bez ikakvog pojma šta to
znači, a na kraju bi se još krvnički posvađali, uz obaveznu maj-
činu intervenciju i sklapanje šahovske ploče. Tek kad bi ona ule-
tjela, partija je bila konačno gotova. A i mi!
Jednom je zakasnila. Brat je bio toliko ljut što sam mu opet po-
jela kralja, da je u naletu bijesa skočio i bacio figuru konja u ćošak
sobe. Ja sam skočila i bacila brata. Majka je skočila i bacila šah u
kreku wesso
koja je zagrijavala našu kuću. Nastao je blaženi mir u
nama i oko nas. Tužno smo kroz staklo trajnožareće peći
Hhelios iz Banovića gledali kako gori naša šahovska ploča i pucketaju šahov-
ske figure. U ćošku je usamljeno ležao jedan čudom preživjeli konj.
To je bila lekcija o preživjelim nijemim svjedocima. Konj je ne-
čujno nestao, jer bez svog izvornog okruženja nije imao više ni-
kakvu funkciju u našim životima. Niti je kome trebao, niti ga je ko
trebao. Ne treba preživljavati kad svi ginu. Iako se na prvu činilo
da je konj imao sreću, na koncu se ispostavilo da je njegovoj sreći
uslijedio prilično jadan i usamljen život.
Otac je naveče saznao šta se desilo. Majka je slikovito opisala
našu svađu. Nije bila posebno slikovita opisujući svoj udio u igri.
Sljedećeg dana dobili smo novu šahovsku ploču sa svim figurama.
Otac je ovaj put kući donio plastični šah, podigao obrvu i rekao:
– Vas dvoje se ne smijete svađati. Učićemo igrati šah kako Bog
zapovijeda. A, ti – dodao je obraćajući se majci – ne bacaj ovo u
peć, plastika je i smrdiće!
Brzo nas je naučio pravilnom kretanju po šahovskoj ploči,
stalno ponavljajući: “Potez se ne može vratiti! Kad povučeš jedan
potez, moraš dalje… do kraja. Zato, mislite! Ovo nije igra na sreću!”
Brat je brzo napredovao. Par godina kasnije, na šahovskom tur-
niru za juniore, kao nagradu osvojio je veliki drveni šah, kojim nam
je zamijenio onu jadnu, ali “sigurnu” plastičnu šahovsku tablu.
Tad sam shvatila da se poslije drveta nije baš jednostavno na-
viknuti na plastiku. I kako zamjene mogu poslužiti svrsi… ali ni-
kada postati ono izvorno i prvo – ono na čemu si se prvobitno
naučio kretati, rušiti, bjesniti, osvajati, šahirati i matirati.
Navikne se čovjek na sve, ali prvobitno je prvobitno. Čak i kad
izgori u trajno žarećoj peći, zvanoj
kreka wesso
. Jer, potez se ne
može vratiti.
U šahu uvijek igraju dva igrača. Ako nema drugog igrača, mo-
ramo ga zamisliti i vući poteze za njega u smislu “ja protiv sebe”,
ne znajući do samog kraja da li će pobjednik biti crno ili bijelo i za
koju boju ćemo bolje misliti.
Imali smo i neke slagalice. Na kartonskom papiru bila su ucr-
tana kvadratna polja, svako polje sa matematičkim zadatkom. Sli-
čice koje su se postavljale (puzzle) na ta polja bile su označene bro-
jem, pa ako znaš da je 15–7 = 8 onda na to polje staviš sličicu sa
odgovarajućim brojem. Kad sve popuniš i okreneš karton naopa-
čke, dobiješ neku lijepu sliku prirode ili životinje.
Jednog dana, moj brat je sve to pokupio i iznio u dvorište da se
igra sa ostalom djecom. Vratio se bez “podloge” za slaganje
puzzli. Požalim se majci, ona potvrdi “manjak dijelova” i
upita ga gdje bi mogli biti listovi. Brat je kao iz topa odgovorio:
– Izvini, mama! Odnio vetaj i jeko da ce vjatit. Bogami!
Tad nisam ništa naučila. Mnogo kasnije sam shvatila da vje-
trovi ne vraćaju obećano. Bogami!
Naučio je to i brat.
Brodskom cestom nikada nisu plovili brodovi. Naša kuća, kao no-
vosagrađena, nekoliko godina je egzistirala sa oznakom b.b. Mi, sta-
novnici te kuće, dugo smo mislili da je oznaka b.b. kratica za sve
kuće bez broja. Kasnije smo shvatili da to nije tačno. Ta kuća je
odmah imala svoj broj. Zvao se Bol.
Odrasla sam u kući koju su moji roditelji sagradili u ulici Brod-ska cesta b.b. što je bila kratica za B(ola) b(roj).
Izbor: Kemal Mahić
preuzeto sa buybook.ba